Često se na internetskim portalima i društvenim mrežama mogu vidjeti veoma ružni komentari nekih vjernika privrženih Međugorju kao svjetski poznatom svetištu i hodočasničkom mjestu povezanom s navodnim ukazanjima koji se duboko zgražaju na izraz „Međugorski fenomen“. Budući da se taj izraz redovito javlja ne samo u svjetovnim nego i u crkvenim ili katoličkim medijima, takvi se komentari lako mogu pronaći posvuda. Ipak, kada potonji mediji pišući o Međugorju posegnu za spomenutim izrazom, u komentarima reagiraju neki vjernici razočarano govoreći da taj izraz od njih ipak nisu očekivali. Uz to potom idu i teške optužbe o trčanju Crkve za svijetom, o oponašanju svijeta i o prilagođavanju svijetu – naravno, isključivo u negativnom smislu – samo zato što čak i crkveni ili katolički medij koristi izraz „Međugorski fenomen“.

Takvi vjernici taj izraz očigledno razumiju i doživljavaju kao da bi on bio izuzetno uvredljiv prema Međugorju kao svetištu i prema tamošnjim možebitnim ukazanjima – kao da sve što je s time u vezi takav izraz ponižava, kao da sve obezvrjeđuje, kao da sve napada, kao da sve odbacuje, kao da baš ništa ne priznaje, kao da u ništa od toga ne vjeruje, kao da sve ismijava, kao da se svemu ruga, kao da po svemu pljuje. Čitajući komentare nekih vjernika koji javno i jasno izražavaju svoju zgroženost tim izrazom, pa i onda kada ne tvrde izričito da im taj izraz predstavlja problem, stječe se upravo takav dojam.

Naime, sablažnjeni i snebiveni takvim izrazom kojeg smatraju potpuno neprimjerenim za crkveni teološki govor o ukazanjima te želeći uvjeriti druge da u Međugorju nije riječ ni o kakvom „fenomenu“, neki vjernici u komentarima na emisije i članke raznih crkvenih ili katoličkih medija s velikim žarom brutalno vrijeđaju druge, počevši od visokih crkvenih velikodostojnika poput mjesnog dijecezanskog biskupa te ne štedeći pritom niti samog Svetog Oca kojeg obasipaju nezamislivim optužbama i uvredama, uvjereni da na taj način, ironično, izlijevima prijezira i mržnje na crkvene pastire svjedoče svoju vjeru te dokazuju svoje katoličanstvo.

Navedeno empirijsko ili iskustveno zapažanje iziskuje tri prethodne napomene prije davanja odgovora o za neke izuzetno problematičnom izrazu.

1) Kažem „navodnim“ i „možebitnim“ ukazanjima – onako kako to u svojem teološkom govoru u svojim dokumentima čini i Katolička Crkva – nastojeći zadržati svoju neutralnost, suzdržavajući se od iznošenja bilo kakve vrste osobnog suda i mišljenja o tom pitanju. Nije na meni da u javnosti prosuđujem i vrednujem „Međugorski fenomen“ jer to uvelike nadilazi moje kompetencije i kvalifikacije – to je na za to pitanje nadležnim i mjerodavnim biskupima, kardinalima, dikasterijima i komisijama Svete Stolice te u konačnici i na samom Svetom Ocu, napose nakon nedavno objavljenih novih smjernica Dikasterija za nauk vjere, a ja si takve ovlasti ne namjeravam prisvajati. Ograničenja su to koja unaprijed postavljam vlastitom komentaru u ovom eseju.

2) Davnih sam dana naučio – i to iz osobnog iskustva, još u osnovnoj školi – da agresivnost u raspravama proizlazi iz neznanja. Štoviše, moglo bi se postaviti opće načelo koje vrijedi osobito za internetske komentare: Što je nekome glava praznija, to su mu usta punija, a jezičina dulja, dok kultura i manire, pristojnost i gospoština, pa i osnovni kućni odgoj, pritom gotovo da i ne postoje. Lako je osvjedočiti se u istinitost takvog načela već i površnim pogledom na internetske komentatore te njihove „argumente“ i „retoriku“. Takve si stvari trebamo posvješćivati kad god ulazimo u javni diskurs jer nam one uvelike olakšavaju i samu raspravu s neistomišljenicima.

3) Prema nauku Katoličke Crkve jasno izloženom i u aktualnom Katekizmu Katoličke Crkve (br. 2447), jedno od duhovnih djela milosrđa jest i neukoga poučiti. Upravo je to – udijeliti duhovno djelo milosrđa u obliku pouke neukih koji iz svojeg teškog neznanja pogrešno optužuju i agresivno vrijeđaju druge, uključujući čak i Svetog Oca – i nakana ovog eseja.

Sada se konačno možemo zapitati: Što je to točno „fenomen“?

Riječ „fenomen“ svoje podrijetlo ima u grčkom jeziku, iz kojeg je ušla i u leksike ostalih modernih jezika. U temelju riječi „fenomen“ nalazi se, naime, grčki glagol φαίνω (fainō), odnosno φαίνομαι (fainomai), sa značenjima: svijetliti, sjati, javiti se, pojaviti se, vidjeti se, dati se vidjeti, izgledati, činiti se, pričiniti se, pokazati se, ukazati se, očitovati se, manifestirati se, objaviti se, izaći na svjetlo, iznijeti na svjetlo, iznijeti na vidjelo, činiti da bude vidljivo, biti vidljiv, biti jasan, postati vidljivim, postati jasnim, postati očitim, biti pokazan, biti očevidan, svitati, svanuti, nastupiti, postati, roditi se, doći…

Na temelju takvog semantičkog polja i polazeći od njega, vidimo da termin „fenomen“ izuzetno dobro priliči onome što inače nazivamo ukazanjima, do mjere da na raspolaganju jednostavno nemamo bolji, precizniji, prikladniji i primjereniji stručni izraz za sve ono na što mislimo kada govorimo o ukazanjima. Upravo ga zato u svojem teološkom govoru u svojim dokumentima rabi i Katolička Crkva. Ako ćemo se držati gore iznesenog semantičkog polja te riječi, onda treba jasno i otvoreno priznati da, kao što imamo „Međugorski fenomen“, jednako tako imamo i „Lurdski fenomen“ i „Fatimski fenomen“ i razne druge „fenomene“ diljem svijeta, premda se o njima – što također treba jasno i otvoreno priznati – inače tako ipak ne govori. Zašto je pak tome tako u katoličkom svijetu meni zaista nije poznato – ne proničem ja srca i bubrege.

U svakom slučaju, navedenome u prilog ide i naša redovita, svakodnevna uporaba te riječi. Primjerice, kad za nekog genijalca ili virtuoza kažemo da je „fenomen” ili da je „fenomenalan”, mi zapravo želimo reći da takvih kao on inače nema, da to nije ništa redovito, ništa uobičajeno, da su takvi veoma rijetki i posebni, da na takve nismo baš navikli, a da se sada upravo takav odjednom među nama pojavio, da je nastupio i zasvijetlio, objavio nam i pokazao svoju genijalnost ili virtuoznost koju je pred nama iznio na vidjelo, na svjetlo dana, dao nam to sve jasno vidjeti i doživjeti te je time postao jasno vidljiv i očitovan kao genijalac ili virtuoz, pa je zato on „fenomen”, on je „fenomenalan”.

Posezanje za riječju „fenomen” u kontekstu crkvenog teološkog govora o ukazanjima zato ne bi trebalo biti nikakva uvreda nikome i ničemu, nikakvo ponižavanje ili obescjenjivanje, negiranje i odbijanje, ismijavanje i ruganje, neprihvaćanje i pljuvanje nikoga i ničega, pa stoga i nikakva nevjera. Da to ne bi trebalo tako biti doživljavano, jasno je svakome tko poznaje podrijetlo, značenje i uporabu riječi „fenomen“. Ako išta, to bi trebalo biti iskazivanje i priznavanje neredovitosti, neuobičajnosti, nenormalnosti nekoga ili nečega, odnosno odudaranja od redovitosti, uobičajenosti, normalnosti nekoga ili nečega, baš kao u slučaju jednog genijalca ili virtuoza.

Upravo su to po svojoj definiciji i ukazanja – čak i za sve one koji ih slobodno prihvaćaju, iako kao katolici, prema nauku Katoličke Crkve jasno izloženom i u aktualnom Katekizmu Katoličke Crkve (brr. 65-67), u njih uopće nisu dužni vjerovati niti ih prihvaćati da bi bili i ostali katolici, čak i kada ih mjerodavni crkveni autoritet priznaje kao autentična i toplo preporuča, jer ih ukazanja kao po naravi takozvane „privatne objave“, budući da ne pripadaju u poklad ili polog vjere, ne obvezuju te ne zahtijevaju od njih prianjanje vjerom.

Na osnovi svega rečenoga možemo opravdano zaključiti da je termin „fenomen“ itekako prikladan i primjeren za crkveni teološki govor o ukazanjima.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.