Svi dobro znamo da je Isus u Ivanovu evanđelju okarakteriziran kao pastir dobri. Međutim, one koje su barem malo učili grčki jezik, primjerice u klasičnim gimnazijama, sigurno će iznenaditi činjenica da u grčkom tekstu perikope o dobrom pastiru na mjestu pridjeva kojeg smo mi preveli kao „dobri“ ne stoji agathos (ἁγαθός), kojeg na tom mjestu intuitivno očekuju jer upravo to znači, već kalos (καλός). Taj pak pridjev za svoje temeljno leksičko značenje ima „lijep“ te se zato gotovo automatski tako i prevodi.

U grčkom izvorniku te perikope doista stoji ὁ ποιμὴν ὁ καλός (dvaput u Iv 10,11 i jednom u Iv 10,14). U toj je sintagmi pridjev sintaktički u atributivnoj poziciji i funkciji, što znači da članom određeni pridjev ὁ καλός kao atribut pobliže kvalitativno određuje imenicu ὁ ποιμήν.

Znači li to da nam Isus govori da je on pastir lijepi? Znači li to da je Isus zapravo pastir lijepi, a ne dobri kao što su naši prevoditelji to preveli?

Svaki tekst uvijek ima svoj kontekst. Za valjan prijevod stoga nije dovoljno poznavati samo grčki jezik kao takav – neophodno je uz to, osim životnog ambijenta iz kojega je taj motiv pastira preuzet, poznavati i antičku grčku civilizaciju i kulturu, povijest i literaturu.

Prema klasičnom grčkom shvaćanju, dobro je ono što je lijepo, a lijepo je ono što je dobro – unutarnja dobrota se očituje i odražava na vanjskoj ljepoti, a vanjska ljepota svjedoči i pokazuje unutarnju dobrotu

U klasičnoj Grčkoj dobro je poznat bio pojam kalokagathia. Spominju ga autori kao što su Herodot, Ksenofont, Platon i Aristotel. Imenica je to koja dolazi upravo od kombinacije pridjevā kalos i agathos, „lijep“ i „dobar“. Naime, izraz kalos kai agathos (καλὸς καὶ ἁγαθός) najprije se posebnom kontrakcijom krati kao kalos kagathos (καλὸς κἀγαθός), od toga potom nastaje jedinstveni pridjev kalokagathos (καλοκάγαθος), a u konačnici se iz njega izvodi spomenuta imenica kalokagathia (καλοκαγαθία).

Taj je pojam, dakle, u sebi objedinjavao klasične ideje – štoviše, ideale – ljepote i dobrote te međusobno usko vezao te vrline. Prema klasičnom grčkom shvaćanju, dobro je ono što je lijepo, a lijepo je ono što je dobro – unutarnja dobrota se očituje i odražava na vanjskoj ljepoti, a vanjska ljepota svjedoči i pokazuje unutarnju dobrotu – pa stoga nema istinske dobrote bez ljepote niti istinske ljepote bez dobrote. Za klasičnu grčku misao idealan ili savršen čovjek tako u sebi integrira vrline ljepote i dobrote. To se odražava i u granama klasične grčke filozofije, gdje antropologija na svoj način povezuje estetiku i etiku, ali i politiku. Ne treba zato čuditi da je kalokagathia u klasičnoj Grčkoj bila zapravo filozofija života: svojevrstan ideal kojemu je valjalo težiti, ono čime je idealan ili savršen čovjek trebao biti prožet i ispunjen, a što je onda trebalo biti i temelj društvenog (političkog) uređenja grčkoga polisa.

Za Mariju su zato govorili i da je sva lijepa, iako o njezinoj tjelesnoj ljepoti – i o izgledu općenito – u Bibliji nemamo baš ništa

U našoj kršćanskoj tradiciji, već su u prvim stoljećima istočni (grčki) crkveni oci upravo na tragu te klasične grčke filozofije u svojoj teologiji i duhovnosti povezivali izvanjsku ljepotu s unutarnjom dobrotom, odnosno tjelesnu ljepotu s osobnom svetošću. Za Mariju su zato govorili i da je sva lijepa, iako o njezinoj tjelesnoj ljepoti – i o izgledu općenito – u Bibliji nemamo baš ništa (kao što takve podatke nemamo niti o Isusu ili Pavlu, mi to „znamo“ iz filmova). Marija je, naime, sva lijepa zato što je sva dobra, zato što nema grijeha.

Uostalom, i mi danas ljepotu doživljavamo i opisujemo kao dobar izgled, a dobrotu kao unutarnju ljepotu. Tako za onoga tko je dobar kažemo i da je lijep iznutra, ali i da se ta dobrota i izvana vidi. Iz toga proizlazi da čak niti nama danas – baš kao u antici, u klasičnoj Grčkoj – ideja/vrlina ljepote nije baš daleko od ideje/vrline dobrote. One su, naprotiv, jedna drugoj prilično bliske. Upravo je to ta kalokagathia.

Želi se reći da je Isus lijep iznutra, tj. da je dobar, da u sebi nosi ono što je dobro i Bogu ugodno

U tom smislu valja razumjeti i grčki izraz kojim u Ivanovu evanđelju Isus samoga sebe opisuje. Kvalitetniji grčki leksikoni Novoga zavjeta pod pojmom kalos (καλός) nijansiraju njegova leksička značenja u njegovom širem semantičkom polju. Spominju tako i značenje „biti u skladu na visokoj razini sa svrhom nečega ili nekoga“ u kontekstu moralne dispozicije osobe, tj. njezine ćudoredne kvalitete ugodne Bogu. Riječ je o upotrebi pridjeva kalos (καλός) kao sinonima pridjeva agathos (ἁγαθός), naime o ljepoti kao dobroti.

Dakle, želi se reći da je Isus lijep iznutra, tj. da je dobar, da u sebi nosi ono što je dobro i Bogu ugodno, a onda i da odlike toga dobra i pokazuje ili očituje te da se to može i jasno vidjeti, baš kao što se vidi i nečija tjelesna ljepota. Dakle, želi se reći da je on pastir dobri, ali da se to čak i izvana vidi.

Upravo nam je zato važan i konkretan opis tog dobrog pastira. Naime, trpjeti za drugoga, žrtvovati se za drugoga, dati svoj život za drugoga, položiti svoj život za drugoga – to je nešto što se itekako vidi. Nije to samo neka duhovna kvaliteta zatvorena u nečiju unutrašnjost. To je dobrota koja se živi i od koje se živi. To je dobrota koja se životom svjedoči i koja se zato vidi, a ona se vidi kao ljepota.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji te studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.