Odakle je u govor o grijehu Adama i Eve u Edenskom vrtu (usp. Post 3) došla jabuka, poznata i kao „jabuka grijeha“? Govoreći o takozvanom „zabranjenom voću“, naime o plodu stabla spoznaje dobra i zla u Edenskom vrtu, redovito se govori upravo o jabuci. Problem je, međutim, što u biblijskom tekstu nema nikakve jabuke – ona se čak niti ne spominje. Ipak, o toj se dušmanskoj jabuci uporno propovijeda na misama u crkvama te se tomu poučava na vjeronauku u školama i na katehezama u župama. U tome se okorjelo ustraje do mjere da neki vjernici više niti ne čitaju Bibliju – koju, ironije li, i sami zovu Svetim pismom jer drže da je objavljena, predana, prenesena, zapisana i uknjižena riječ Božja – u kojoj ni o kakvoj jabuci nema nikakvoga spomena, a slijepo se povode za ljudskim riječima onih kojima je u Crkvi povjerena služba naučavanja. Odakle onda ta jabuka?

Zahvaljujući igri riječi koja se javlja u latinskom jeziku, lako prelazeći s mălum na mālum ili mālus, sa zla na jabuku, s vremenom se prestalo govoriti o zlu, a počelo o jabuci

Problem je nastao propovijedanjem na latinskom jeziku u prvim stoljećima kršćanstva, a za kasniji razvoj te velebne srednjovjekovne slike „jabuke grijeha“, odnosno jabuke kao ploda stabla spoznaje dobra i zla, najviše je zaslužan sveti Augustin koji je o tome na latinskom i pisao. Naime, u latinskom je jeziku moguća igra riječi između mālus, što znači „jabuka“ kao stablo, mālum, što znači „jabuka“ kao plod, i mălum, što znači „zlo“. Tako, primjerice, u poznatom latinskom izrazu arbor mali, koji često dolazi u okviru teološkoga govora crkvenih otaca o biblijskom Edenskom vrtu i takozvanom istočnom ili izvornom grijehu naših praroditelja, značenje može biti kako „stablo zla“ tako i „stablo jabuke“. Sve te imenice – i mālus i mālum i mălum – u genitivu jednine, što je slučaj u izrazu arbor mali, imaju nastavak -i. U takvom ih polivalentnom izrazu stoga nije moguće razlikovati, pa tako niti znati od koje je točno imenice to genitiv i o kojoj je onda imenici uopće riječ (je li njezin nominativ mālus, mālum ili mălum) te koje je u konačnici njezino značenje („jabuka“ ili „zlo“) na koje autor misli kada to govori ili piše.

Dakle, zahvaljujući spomenutoj igri riječi koja se javlja u latinskom jeziku, lako prelazeći s mălum na mālum ili mālus, sa zla na jabuku, s vremenom se prestalo govoriti o zlu, a počelo o jabuci. Kako to obično tijekom povijesti biva, ljudska je tradicija na to eventualno naišla, to nekritički uzela, vjerno sačuvala i postojano prenijela dalje, pa je ta famozna jabuka kao uobičajeni način govora na pučkoj razini ostala sve do naših dana, a on se pak toliko duboko ukorijenio da ga je sada već nemoguće iskorijeniti. Gospodinove evanđeoske riječi tiču se zato i nas danas: napustili smo riječ Božju, a držimo se predaje ljudske; dokidamo riječ Božju da bismo sačuvali svoju predaju.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.