U dijelu smo liturgijske godine kad nas Duh Sveti, u zajedništvu Crkve, približava samom njezinom središtu – osobi Isusa Krista. Čeznući za njim, ulazimo u liturgijsku godinu susrećući se s njim, njegovim otajstvom, njegovim sasvim konkretnim životom među nama na zemlji, živimo njezin tijek upoznajući ga u punoj istini, te po njemu bivamo usmjereni njegovoj vječnoj slavi i vladavini, ali i našoj budućnosti s njime. Današnja svetkovina Gospodara i Kralja svega stvorenoga dovodi nas ponovnom sasvim bliskom susretu s njim, iako u otajstvu, ali licem u lice, da iznova otkrijemo Njega čija je vladavina s Ocem od davnina, kako svjedoči prorok Daniel, te će mu u punini biti predana na kraju vremena, na kraju naše ljudske povijesti. U njemu je sveopće gospodstvo od početaka, ono je potvrđeno u njegovu uskrsnuću i proslavi, ono će biti utvrđeno kad se ponovno pojavi i dođe suditi žive i mrtve.

Zato nas današnja svetkovina posljednje nedjelje liturgijske godine vodi ponovno do živog susreta sa Isusom Kristom, Učiteljem i Gospodinom. Tijekom godine koračali smo njegovim i svojim životnim putevima, slušali i, koliko uspijevali, upijali njegove pouke o njegovu i našem Ocu na nebesima, o njegovu Kraljevstvu u koje nas je pozvao, o načinima njegova „osvajanja“, ali i zaprekama koje nas udaljavaju od njega i koje nam valja ne bez muka savladavati, kao i našoj dubokoj potrebi za njegovim spasenjem i trajnom blizinom na putu k punom ostvarenju Kraljevstva. Danas, na vrhuncu liturgijske godine, zastajemo zagledani u njega – u muci, uskrsnuću i slavi uzdignutoga Kralja čitavoga čovječanstva, cijeloga svemira. On je uistinu Alfa i Omega, Početak i Svršetak svega! Tako i naših života i povijesti, naše sadašnjosti i budućnosti. On je cilj svega našega puta. I zato smo na njemu uvijek hodočasnici nade, zagledani u svoga Kralja, koji nam je bliz, štoviše, koji je ostao našim suputnikom te nas čeka kao vrata k Ocu.

Današnja svetkovina doziva nam u pamet kako na putu ovozemaljskoga života ne smijemo nikada izgubiti Krista iz životnoga vidokruga.

Današnja svetkovina doziva nam u pamet kako na putu ovozemaljskoga života ne smijemo nikada izgubiti Krista iz životnoga vidokruga. Njega nam je uvijek držati u središtu, njega nam je imati uvijek pred očima, u mislima i srcu, njega nam je slijediti. Nitko i ništa ne bi smjelo zauzeti njegovo mjesto u našim životima. Dopuštati nam je da se u njima očituje njegova prisutnost i njegovo kraljevanje. Velika je napast današnjice, u toliko već individualiziranom svijetu i našem okruženju, pretjerano sebe stavljati u središte, samo po sebi sve mjeriti, ravnati se tek po svojim trenutnim doživljajima i raspoloženjima, tako prosuđivati itd. Svetkovina Krista Kralja poziv je da njega stavimo u središte, da od njega u svemu polazimo, za njim i k njemu idemo. Da nam on, uistinu, bude put, istina i život, kako nas je pozvao kao svoje učenike.

Iako je po proročkoj viziji iz prvoga čitanja on, Sin Čovječji, potvrđivan kao sveopći vladar, čija je vladavina vječna, gledamo ga – prenosi nam evanđeoski odlomak – za njegova zemaljskoga života pred zastupnikom zemaljskoga vladara, Pilatom, kako se naoko opravdava pred tim sitnim čovjekom. U sudskom procesu što su ga organizirali njegovi sunarodnjaci jasno tumači svoje dostojanstvo kralja i svoje kraljevstvo. Toliko nam se približio, da se dao na ljudski sud, kako bi – zbog ljudskih neshvaćanja, pa i žestokih protivljenja i odbacivanja – rasvijetlio istinu o sebi kao drukčijem kralju i svom kraljevstvu „koje nije od ovoga svijeta“, ali počinje u ovome svijetu, u ljudima, u njega se ukorijenjuje, a puninu doseže u vječnosti.

Zanimljivo je uvijek slušati dijalog rimskoga prokuratora i Isusa, promišljati o razgovoru poganina i Sina Božjega. Tvrdoća Pilatova srca i potreba da bude obziran prema Židovima, te im se nikako ne zamjeri, zatvorila ga je pred mogućnošću upoznavanja toga Kralja u kojem je istina i koji uvodi u istinu. On zavazda stoji pred svima nama kao svjedok vjerni, svjedok istiniti – istaknut će u drugom čitanju i drugim spisima sv. Ivan apostol. Zato nas taj susret, braćo i sestre, uči, kako nam susreti i prijateljevanja s Kristom otvaraju istinu i vode nas k njezinoj punini. Kako ćemo to uspijevati, ako čeznemo za istinom i u ovom vremenu vladavine  poluistina, nazovi istina, individualno proklamiranih istina? Samo slušajući Kristov glas! A koliko su nas puta brojna evanđeoska izvješća na to tijekom liturgijske godine pozivala! Očevim glasom kod krštenja na Jordanu, pa kod Kristova preobraženja, i u drugim prilikama. Tako i ovoj sa suda, pred Pilatom, kad on sam govori: Tko je god od istine, sluša moj glas!

Mi, kao učenici, trebamo ostati prvenstveno slušatelji Krista, a ne ljudi pretjeranoga govorenja, a slaboga ili nikakvoga slušanja.

Valja nam pomnije slušati Krista, ne tek brbljati o njemu, kako smo danas u napasti, pa i u Crkvi. Mislimo da samo moramo pripovijedati o njemu. Mi, kao učenici, trebamo ostati prvenstveno slušatelji Krista, a ne ljudi pretjeranoga govorenja, a slaboga ili nikakvoga slušanja. Ono zatomljuje mogućnost otkrivanja i usvajanja istine. Strpljivo, ustrajno slušanje Krista uvodi nas u istinu o njemu, da ono što nam je propovijedano i što s Crkvom ispovijedamo, postaje od svih nas osobno prihvaćano i naviještano. Više praksom, nego riječima. Nadalje, u vjerničkom susretu i slušanju Krista ulazimo u istinu o nama samima, našem dostojanstvu i pozivu, koji nam odozgo biva povjeren. Ta korijeni su naši u nebu i cilj je naš ondje, rekao je jedan misionar! Druženjem s Kristom kroz slušanje dobivamo usmjerenja za sasvim konkretni život na zemlji, koji nas vodi sretnoj vječnosti. I puno toga dobivamo slušanjem Krista.

Ako želimo biti ljudi istine, kojima je stalo otkriti je kao veliko blago i dragocjeni biser Kraljevstva, povežimo se još više s Kristom, živimo u njegovoj blizini i slušajmo ga. On će nas po svom Duhu uvoditi u svu istinu. Tako je, uostalom, obećao. A on u obećanjima ne vara.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Nikole Klemena prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.