I Katekizam Katoličke Crkve i Zakonik kanonskog prava iz 1983., kao i trajna predaja Crkve, potvrđuju da je Euharistija “izvor i vrhunac kršćanskog života” i “sva su djela apostolata vezana uz Euharistiju i usmjereni su prema njoj.” Stoga nas crkveni propisi koji se odnose na svetu Euharistiju pozivaju da Presveti Sakrament držimo na najvišoj časti i da mu posvećujemo najveću brigu. Pregledom dokumenata koji reguliraju mjesto tabernakula, tj. svetohraništa, dolazi do sljedećeg:

Zakonik kanonskoga prava (1983.): „Tabernakul u kojem se čuva Presveta Euharistija treba biti postavljen na istaknuto mjesto u crkvi ili oratoriju, mjesto koje je vidljivo, prikladno ukrašeno i pogodno za molitvu.”

„Tabernakul u kojemu se obično čuva Presveta Euharistija mora biti nepomičan, izrađen od čvrstog i neprozirnog materijala i tako zaključan da daje najveću sigurnost od bilo kakve opasnosti od profanacije.”

“Osoba koja je odgovorna za crkvu ili oratorij neka se brine da ključ svetohraništa u kojem se čuva Presveta Euharistija bude maksimalno čuvan” (kanon 938).

Opća uredba Rimskog misala: „U skladu s ustrojstvom svake crkve i zakonitim mjesnim običajima, Presveti Sakrament treba biti pohranjen u tabernakulu u dijelu crkve koji je uistinu plemenit, istaknut, uočljiv, dostojno ukrašen, i pogodan za molitvu.

„Tabernakul bi u pravilu trebao biti jedini, neuklonjiv, izrađen od čvrstog i nepovredivog materijala koji nije proziran, te zaključan tako da je u najvećoj mogućoj mjeri spriječena opasnost od profanacije. Štoviše, prikladno je da se svetohranište prije nego što se stavi u liturgijsku uporabu blagoslovi prema obredu opisanom u Rimskom obredniku.

„Prikladnije je kao znak da na oltaru na kojem se slavi misa ne bude svetohranište u kojem se čuva Presveta Euharistija. Stoga je poželjno da se svetohranište nalazi, prema prosudbi dijecezanskog biskupa:

„a) bilo u svetištu, osim oltara slavlja, u prikladnom obliku i na odgovarajućem mjestu, ne isključujući da bude postavljen na starom oltaru koji se više ne koristi za slavlje (usp. br. 303);

“b) ili čak u nekoj kapelici prikladnoj za privatno klanjanje i molitvu vjernika, koja je organski povezana s Crkvom i lako uočljiva kršćanskim vjernicima” (br. 314-315).

Redemptionis Sacramentum  (naputak iz Vatikana 2004.): „Presveti sakrament treba biti pohranjen u svetohraništu u dijelu crkve koji je plemenit, istaknut, lako vidljiv i dostojanstveno ukrašen te štoviše ‘prikladan za molitvu ‘ zbog tišine mjesta, raspoloživog prostora ispred tabernakula, a također i zbog opskrbe klupama ili sjedalima i klečalima. Osim toga, treba revno paziti na sve propise liturgijskih knjiga i na zakonsku normu, osobito u pogledu izbjegavanja opasnosti profanacije” (br. 130).

Ukratko, kao što je gore navedeno, postoje tri teme koje se ponavljaju u vezi sa čuvanjem Presvetog Sakramenta u svetohraništu: vidljivost, sigurnost i ljepota. To su izazovi — i prilike — s kojima se i arhitekt i liturgičar moraju suočiti u osmišljavanju bilo kojeg svetog prostora za katoličku liturgiju.

Izvor: Simply Catholic