Živimo u društvu gdje se često ideali srozavaju, uzdižu se idoli, a pravi uzori teško mogu na scenu. Dnevni i drugi tisak napučen je tzv. zvijezdama i onima koji u lepršavoj odjeći privlače nečiju pozornost i licitiraju vlastitom intimom.

Tako možemo pročitati, kako poneki, koji na nedoličan način provode odmor, kažu da im je kao u raju. Očito takvi ne znaju da raj nije mjesto zadovoljenja zemaljskih požuda. Mi se ne borimo za takav raj. Naš Raj koji nam Isusu priprema je mjesto svetosti i bezgrješnosti. No, očito je kako su pojmovi i shvaćanja mnogih termina pobrkani pa odatle česti zaključak kako je srušena ljestvica vrijednosti.

Unatoč tome što nam se čini da se neke stvari ne zamjećuju i ne ističu, one su prepoznate i veličina ne može biti prešućena

Tješi spoznaja kako ipak ima onih koji neće zaključivati na temelju vanjštine niti će prosuđivati ljude po odijelu i blještavilu scene. Ono iznutra, što čovjeka određuje, ipak ne može ostati neprepoznato. Sjetimo se Svetoga Ivana, preteče Isusova, Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. (Usp. Mt 3,4). Kada bi prema vanjštini prosuđivali čovjek bi se mogao samo preplašiti od takve osobe i pomisliti da je nekakav divljak od kojega treba bježati. No, takav Ivan, koji time niječe onu kako odijelo čini čovjeka, bijaše ljudima privlačan. Rado su ga slušali, slijedili i htjeli su biti u njegovoj blizini. Nutarnja snaga Duha izvirala je iz života čovjeka i to je bilo zamijećeno. Bio je prepoznat kao uzor.

Dakle, unatoč što nam se čini da se neke stvari ne zamjećuju i ne ističu, one su prepoznate i veličina ne može biti prešućena. Kamere i mikrofoni ne moraju biti uključeni. Oči, uši i srce čovjeka prepoznat će kad-tad ono što je posebno. Duhovni plodovi tako neće ostati neobrani. Stoga, važno je znati kako se ljudi okreću prezentiranju vanjštine u strahu da će biti nezamijećeni. Razumije se da je lakše jednim vanjskim performansom biti istaknut nego čekati da nas netko po nutrini prepoznaje. Sve je to stvar krivih životnih ideala i to je put koji vodi idolima, a pravi uzori kao da nisu izazovni.

Sve ono što je vrijedno traži napor, ustrajnost i treba računati na duge staze

Nobelovac Ivan Andrić u tom kontekstu piše: “Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnožavaju snage u nama. Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stječemo snage. Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.“

Sve ono što je vrijedno traži napor, ustrajnost i treba računati na duge staze. Mnoge poznate osobe iz javnoga života, mnoštvo mladih, dolaskom u Međugorje shvaćaju tko je uzor. Marija im se stavlja kao model istinske veličine, ljepote, nježnosti, predanosti, svetosti… Njezin životni put, gdje je sve svoje želje i planove ostavila po strani, a vršila Božju volju, snažno progovara svijetu vlastitih želja, uspjeha, lažnih veličina i ljudske slave.

Izvor: fra Mario Knezović/fratar.net