Nakon sprovoda služi misu zadušnicu u župi sv. Petra na Vidicima u središtu Šibenika gdje se okupljaju članovi Udruge Betlehem iz Šibenika. Taj mladi svećenik, redovnik zajednice šibenskog samostana sv. Frane, približava nam crkveno učenje i duhovno značenje toga čina koji roditeljima koji su pokopali tjelešce svoga čeda pomaže nositi se s tim gubitkom i taj događaj promatrati u perspektivi Vječnosti.

Pokop začete djece u grobnicama za nerođene, što je inicijativa Udruge Betlehem, svjedoči poštovanje dostojanstva života od začeća u majčinoj utrobi. U pripremi obreda članovi Betlehema stupaju u kontakt s roditeljima koji žele pokopati ostatke djeteta, koliko god mali bili. U grobnici za nerođene koja se nalazi na šibenskom gradskom groblju pokopano je 12 tjelešaca, među njima je bila i blizanačka trudnoća.

Grobnica za nerođenu djecu Šibenik / Foto: Ines Grbić

Nakon što članovi Udruge Betlehem stupe u kontakt s roditeljima i prijave pokop pogrebnom poduzeću kako se to čini za svaki drugi sprovod, roditelji stupaju u kontakt s fra Ivanom i pripremaju obred koji se sastoji od tri djela: sprovod na groblju, gdje se u grobnicu za nerođene polažu ostaci djeteta dobiveni iz bolnice, misa zadušnica i razgovor na susretu s roditeljima u župnoj dvorani.

Obred za pokop začete djece koja su neko vrijeme živjela, postoji u obredniku za sprovode Katoličke Crkve pod rubrikom Obred za nekrštenu djecu. „Sprovodni obred nerođenog djeteta ne razlikuje se od obreda odraslog kršćanina, osim u molitvama. Za odraslog kršćanina kažemo da je kršten, da je prisustvovao misi, da se hranio tijelom i krvlju Kristovom. Kod nerođenog djeteta ne može se reći da je kršteno, nego molimo da nas dočeka na vratima raja, gdje će zajedno s Bogom, u svojoj nevinosti, čekati naš dolazak.

Dijete koje je rođeno, makar živjelo jedan dan, dva, tjedan dana, i nije stiglo biti kršteno kroz duhovni obred, kršteno je željom svojih roditelja

S duhovne strane, po svom rasporedu, sprovodni obred nerođenog djeteta jednak je kao sprovod odraslih osoba koje su umrle. Postoji poglavlje u obredniku Obred za nekrštenu djecu. Jer ljudi su doživjeli i da dijete bude rođeno, da živi dan, dva i umre; pogotovo u prošlosti bio je veći pomor male djece. Crkva je bila pristupačna i sastavila je te molitve, tako da i roditelji osjete olakšanje, utjehu kroz tu molitvu. Da naglasimo da to dijete koje je rođeno, makar živjelo jedan dan, dva, tjedan dana, i nije stiglo biti kršteno kroz duhovni obred, kršteno je željom svojih roditelja.

Fra Ivan Penava / Foto: Ines Grbić

Vidimo koliko sprovod začetog djeteta utječe na roditelje, najviše na majku, koja je nakon spontanog pobačaja povučena u svojim osjećajima neočekivanog gubitka djeteta. Znamo koliko se radujemo djetetu, kad majka koja želi dijete začne i nosi ga mjesecima, a onda se dogodi trenutak da ga izgubi. U obredu pokopa doživi osjećaj priznanja da je to dijete bilo živo.

Kad na sprovodu javno kažemo ime djeteta, kad se javno pomolimo za to dijete, a ujedno molimo da to dijete i za nas moli u nebu kad dođe Bogu, onda se osjeti priznanje od drugih ljudi da je to dijete bilo živo

Kad na sprovodu javno kažemo ime djeteta, kad se javno pomolimo za to dijete, a ujedno molimo da to dijete i za nas moli u nebu kad dođe Bogu, onda se osjeti priznanje od drugih ljudi da je to dijete bilo živo, da je ono osoba te taj bračni par poveže sa zajednicom, s Crkvom. Još više, s Crkvom koja je u nebu, sa svecima“, kazuje fra Ivan. Nakon mise, fra Ivan i članovi Udruge Betlehem sjednu s roditeljima na kavu u župnoj prostoriji. To fra Ivan naziva trećim poluvremenom ispraćaja djeteta.

„Pitamo roditelje kako se osjećaju, možemo li još nešto učiniti za njih. Tada se oni otvore, iznesu svoje emocije i otkrijemo što osjećaju. Možda su očekivali povučeni obred, nešto distancirano. Ali kad su čuli utješne riječi u Svetom Pismu o svakoj osobi koja će uskrsnuti i doći pred Božje lice, kad čuju da to dijete kao anđeo čeka njih u nebu, onda iznesu i svoje zadovoljstvo, radost i preporuku koju će prenijeti i drugoj obitelji, majci koja doživi spontani ili namjerni pobačaj, a poslije želi pokopati svoje dijete“, kaže fra Ivan.

Fra Ivan Penava / Foto: Ines Grbić

Penava ističe važnost činjenice – Nerođeno dijete je osoba! „Čim je dijete začeto, tako kaže biologija i moderna znanost, spojem muške i ženske spolne stanice nastaje jedinstvena osoba, biološki već sastavljena od jedinstvenog broja kromosoma i gena. Tu već govorimo o biološkoj osobi, jedinki, nepromjenjivoj. S duhovne strane tu vidimo i osobu koja ima svoj identitet pred Bogom. Duša je prisutna u toj jednoj stanici. Kod nerođene djece i na taj način priznajemo da su oni osoba.

Naglasak je da je majka bila trudna, da je začeto dijete osoba

Neki odrasli računaju svoje rođenje po datumu svoga začeća. Govore da su rođeni devet mjeseci ranije, kada su začeti. I pokopom začetoga djeteta, osobu koja nije živa rođena, mi priznajemo da je već osoba. Netko može umrijeti i kad ima jednu stanicu. Kad je začet, on je osoba – kad ima jednu stanicu i kad ima milijarde stanica. Netko može umrijeti kad je jedan dan star ili jedan sat, a netko može umrijeti kad ima sto godina ili sto sati života. Naglasak je da je majka bila trudna, da je začeto dijete osoba. Ako i namjerno pobaci, majka se može vratiti u bolnicu i zatražiti ostatke svoga djeteta, tijelo koje je ostalo u bolnici“, kaže fra Ivan.

Radovanje nerođenom djetetu / Foto: Cathopic

Pojašnjava i što znači krštenje željom djeteta koje nije rođeno živo. „Krštenje je sakrament koje se daruje rođenim osobama. Osoba mora osobno primiti sakrament. Svaki sakrament ima dvije dimenzije, vidljivu i nevidljivu. Vidljivo je polijevanje s blagoslovljenom vodom koja je znak čišćenja od istočnog grijeha, a nevidljiva je primanje milosti djece Božje. Nerođeno dijete ne možemo krstiti jer ono još nije izašlo iz majčine utrobe. Ono ne može samostalno živjeti, disati, primiti doticaj s blagoslovljenom vodom. Zato su naši prethodnici to uvidjeli i u tome se divimo tradiciji povijesti Crkve kroz 20 stoljeća. Neko dijete može biti mrtvo rođeno, može biti rođeno pa brzo umre, nakon dan, dva, a roditelji su htjeli krstiti dijete. Zato je stvoren teološki okvir u kojemu govore o krštenju željom. Roditelji su htjeli krštenje toga djeteta i tu možemo govoriti o krštenju željom.

I dijete koje nije kršteno i nije rođeno, može biti pokopano

Dijete koje je umrlo odmah nakon poroda nije moglo biti fizički kršteno. Zato su u obred za sprovode Katoličke Crkve unijeli obrazac za nekrštenu djecu. Mi kao kršćanska zajednica dajemo utjehu kršćanskoj obitelji, roditeljima, da mogu dijete položiti u svoju obiteljsku grobnicu i kroz obred primiti Božju utjehu i iskazati svoju molitvu za to nerođeno dijete.

Crkva je dugo vremena inzistirala na izrazu ‘Bez Crkve nema spasenja’, kad se smatralo ako netko nije kršten, da ne može ni biti spašen. Pa se nije pokapalo nekrštene, koji nisu naše vjere, pa i djecu koja nisu krštena, prerano su umrla, pokapani su izvan groblja. S vremenom se ta praksa ukinula pa i dijete koje nije kršteno i nerođeno, može biti pokopano. Mi potičemo da se pokopa i u obiteljsku grobnicu i ostane povezanost sa svojom obitelji. Zadnjih godina imamo i te zajedničke grobnice koje promovira Udruga Betlehem. To povezuje obitelji, kad vide da i druga obitelj žaluje za nerođenim djetetom“, kazuje fra Ivan.

Jaslice u Zadarskoj katedrali / Foto: Ines Grbić

Dijete pokapaju tradicionalne kršćanske obitelji i roditelji koji praktično žive vjeru. „Obitelji koje su tradicionalno vjernici, nisu redovito u crkvi, u Duhu, da razumiju sve obrede i da se redovito mole – ali kad čuju, preko doticaja s medicinskom sestrom u bolnici koja im ponudi mogućnost da preuzmu tijelo djeteta ili preko članova Betlehema da mogu pokopati svoje dijete, žele napraviti taj čin. Žele pokazati da je to dijete bilo živo, da je žena bila trudna. Ti majka i otac u tišini odslušaju obred pokopa, u tišini budu na misi, pomalo kao da su distancirani od obreda, jer nisu toliko uključeni u svakodnevni život Crkve. Ali osjećaju psihološki učinak, pogotovo kad svećenik s oltara polako govori, kad naglasi vjeru u uskrsnuće, kad naglasi da njihovo dijete stoji u ruci Božjoj, da je upisano u Božji dlan i da ih ono čeka na vratima raja. Roditelji sami stoje u prvom redu u crkvi, eventualno najbliža rodbina, prijatelji, osjete da svećenik baš njima, direktno govori.

Druga vrsta obitelji su aktivni vjernici koji su radosni, čak sami kažu: ‘Želimo zapjevati pjesmu na misi’. Dovedu svoje kumove, čak i kumove koje su planirali za krštenje djeteta koje se nije živo rodilo, stvore mali osjećaj slavlja u obredu sprovoda i misi, jer su svjesni da je u tom djetetu prisutna duša i svjesni su vjere u uskrsnuće. Ti se ljudi uključe i odgovaranjem na misi, zapjevaju, sami zamole da bi to učinili i tako se, eto, rastati. Na neki način, to je i rođendan njihovog djeteta. Dijete je rođeno za nebo i to doživljavaju kao slavlje. Pogotovo se to osjeti kod obitelji koje imaju još djece pa su i tu djecu doveli, pokažu da je to grob njihovog brata, sestre, razgovaraju s djecom o tim temama, pa i djeca mogu osjetiti povezanost s onima koji su u nebu“, kaže fra Ivan.

Grobnica za nerođenu djecu Šibenik / Foto: Ines Grbić

Glede depresije majke koja je doživjela pobačaj, fra Ivan kaže da „majka doživi depresiju jer je iz nje izašao život. Ona je u sebi nosila novi život koji je izašao iz nje. Nema više drugog srca koje kuca i majka osjeti kao da je pola sebe izgubila. Zato muškarac treba razgovarati sa ženom, biti pristupačan. Vidim koliko sprovod nerođenog djeteta i još više misa, pomažu ukloniti depresiju – kad oni čuju da je to dijete živo, da je to dijete u nebu uskrsnulo, kad daju ime djetetu. Na sprovodu uvijek pitam: ‘Koje ste ime planirali dati svom djetetu’ i kažem: ‘Molimo za tu i tu osobu’. Tada oni osjete da netko drugi izgovara ime toga djeteta, da nisu oni to umislili, nešto maštali, pa izgubili, nego je zajednica, Crkva prihvatila to njihovo dijete koje nije rođeno, ali je bilo začeto. Obred sprovoda i mise pomaže majci da nadiđe depresiju i povučenost u sebe i primijeti da i drugi s njom nose teret nerođenog djeteta“, ističe fra Ivan.

Svaka žena nakon pobačaja zaplače, i nakon namjernog pobačaja. Osjeti da su izgubili osobu, dijete. I makar su potpisale da ostavljaju ostatke djeteta, što je izašlo iz majčine utrobe kao biološki otpad bolnici da ona to rješava, nakon dva, tri dana, osoba može osjetiti da je to njeno dijete i zatražiti ga

Neke majke tek kad rode dijete dožive da je ono osoba za sebe. „Tek kad izgubi dijete, kada ga iznesu iz nje, ona shvati da to nije ruka, noga, to nije dio tijela, nego je izgubila emotivnu vezu s time što je izašlo iz nje. Majka se pita, što je to što je mene toliko emotivno pogodilo. Nedavno sam pročitao reakcije medicinskih sestara. Jedna je rekla da svaka žena nakon pobačaja zaplače, i nakon namjernog pobačaja. Osjeti da su izgubili osobu, dijete. I makar su potpisale da ostavljaju ostatke djeteta, što je izašlo iz majčine utrobe kao biološki otpad bolnici da ona to rješava, nakon dva, tri dana, osoba može osjetiti da je to njeno dijete i zatražiti ga. Ne ulazim u pravila bolnice. Znam da svaka majka može sedam do deset dana nakon pobačaja zatražiti ostatke tijela djeteta i preuzeti ga, po pravilima bolnice.

Majke koje su imali spontani pobačaj mogu to zatražiti, jer onda je lakše dati pismenu privolu da se dijete pokopa u grobnicu. Kod onih koji su imali namjerni pobačaj teže je doći do te svijesti, ali mi promoviramo mogućnost pokopa i za nekršćanske obitelji. Grobnica za nerođene je u vlasništvu civilne Udruge Betlehem koja nudi uslugu svim roditeljima da mogu pokopati dijete. Žele li roditelji neki privatni obred ili obred neke druge religije, slobodno je. Grobnica za nerođene je na usluzi svim građanima“, ističe fra Ivan. On predvodi sprovod iz kršćanskih obitelji koje žele pokopati začeto dijete.

Fra Ivan s predsjednicom Uddruge Betlehem Šibenik, Helien Čoko / Foto: Ines Grbić

Medicinske sestre mogu dati ponudu pokopa majkama koje pobace dijete, to im spomenuti. Udruga Betlehem tiskala je sličice na kojima je slika grobnice, to je veliko srce, s križem na vrhu i u sredini srca je nerođeno dijete, fetus. Na poleđini sličice je broj telefona predsjednice Udruge Betlehem i duhovnika. Tu sličicu daju liječnicima i medicinskim sestrama na odjelu ginekologije da to ponude majkama; ako se predomisle nakon tjedan, dva od pobačaja, da mogu zatražiti ostatke djeteta.

Po župama Šibenske biskupije dijelili su letke s informacijama o toj mogućnosti. Udruga Betlehem je i molitvena zajednica čiji se članovi svaki tjedan sastaju i zajedno mole za nerođenu djecu. Nude psihološko savjetovanje, razgovor za majke koje su imale spontani ili namjerni pobačaj ili godinama nakon pobačaja nose traumu, pa mogu doći razgovarati u Udrugu i razriješiti traumu.

Pokopao sam dijete koje je umrlo nakon nekoliko dana što je začeto, još nije ni spol bio određen

„Letci pomažu osobama da vide da postoji netko tko o toj temi razgovara, da se utješe psihološki. Postoji netko tko je proživio sličnu traumu. Teško je govoriti o tome, pogotovo majkama čiji muževi to ne osjećaju, ne priznaju. Roditelji koji nisu duboko ukorijenjeni u život Crkve, budu povučeni za vrijeme obreda u smislu da ništa ne govore. Iz Udruge Betlehem bude jedna, dvije osobe koje odgovaraju u misi. Riječ utjehe je riječ iz svete mise, kroz govor o uskrsnuću, o Isusu koji je uskrsnuo i to pogodi roditelje – kad izgovorim ime njihovog djeteta, kad kažem da je to osoba. Pokopao sam dijete koje je umrlo nakon nekoliko dana što je začeto, još nije ni spol bio određen. Majka i otac su rekli dva imena za to dijete, u slučaju da je muško ili žensko, pa sam oba imena izgovorio. To je bilo dijete u sasvim malom izdanju, tek nekoliko stanica. Oba roditelja su se nasmiješili, izrazili su emotivnu povezanost s djetetom kroz to ime.

Oni koji nisu toliko u vjeri, kad sjednemo na kavu nakon mise, kažu koliko im to puno znači. Iznenađeni su što su čuli te riječi, da je to tako toplo, da je misa baš za njih namijenjena. Roditelji osjete da su u centru pažnje. Osjete da je riječ iz Evanđelja baš njima upućena i da je njihovo dijete, zajedno s Isusom, uskrsnulo i čeka ih u nebu. To im daje psihološku utjehu. Kažu da će se vratiti, doći na grobnicu svoga nerođenog djeteta. Ta grobnica je bijela, znak uskrsnuća, u velikom srcu vide fetus u kojem oni vide svoje dijete. Dođu i drugi roditelji i vjernici, pomole se pred grobnicom, osjete povezanost s ostalima i svakako ih utješe riječi Evanđelja, Isusove riječi“, kaže fra Ivan.

Fra Ivan Penava / Foto: Ines Grbić

Na blagdan Nevine dječice, članovi Udruge Betlehem iz cijele Hrvatske okupljaju se pred grobnicama za nerođene u gradovima u kojima se te grobnice nalaze: Osijek, Zagreb, Karlovac, Sisak, Vinkovci, Šibenik i Gospić. Na taj dan osobito mole za duše te djece i za svu nerođenu djecu.

„Nevina dječica su kršćanski blagdan. Vidimo koliko smo preuzeli svetaca i proglasili svetima osobe iz Biblije koje nisu krštene. I ta nevina djeca su mali Židovi do dvije godine starosti. Evanđelist je zapisao da je Herod dao poubijati djecu, od jedan dan starosti do dvije godine. Nekad u filmovima prikažu trudnicu koju su dali ubiti jer je nosila dijete, kako se ne bi rodio očekivani Kralj. Tako, mi smo proglasili svecima nevinu djecu koja nisu krštena.

Blagdan Nevine dječice nama je utjeha i poticaj da molimo i za mlade obitelji koje žele imati djecu, za obitelji koje su ranjene namjernim ili spontanim pobačajem, da prihvate dijete i da ga rode

Udruga Betlehem uzima njih kao primjere svetaca koji su svojom žrtvom, još dok nisu bili ni svjesni toga, dali svjedočanstvo za Isusa i time vjerujemo da su u Nebu. Bog nevine duše uzima jer oni i nemaju grijeha. Vjerujemo da su po Isusovoj muci oslobođeni od istočnog grijeha. Blagdan Nevine dječice je prigoda da mislimo i na djecu spontano ili namjerno pobačenu. Oni nisu kršteni, ali vjerom roditelja i milošću koju je nama Isus udijelio svojom smrću i uskrsnućem, primljeni su u nebo. Taj blagdan nama je utjeha i poticaj da molimo i za mlade obitelji koje žele imati djecu, za obitelji koje su ranjene namjernim ili spontanim pobačajem, da prihvate dijete i da ga rode“, potiče fra Ivan.

Taj dan je prigoda roditeljima da razgovaraju s djecom, da pouče djecu, da bi se odgajalo i raslo u vjeri u Isusa. Da djeca razmišljaju o Isusu, o drugoj djeci koja su za njega svjedočila.

Kad se tijekom fra Ivanovog pohađanja srednje škole počelo govoriti o pobačaju, o nerođenoj djeci, njegova majka je rekla: ‘Pa imam i ja dva brata koja su umrla kad su mali rođeni’. „Dakle, imam dva ujaka koja su na nebu. Ljudi spominju samo žive, djecu koja su preživjela prvu godinu života. Jedan naš fratar ima desetero braće i sestara. A bilo ih je 12, dvoje su umrli kao mali. On je rođen na dan kad je otac išao pokopati njegovu trogodišnju sestru. Dakle, otac se vraća s groblja gdje je pokopao svoju kćer i rodilo mu se novo dijete. Život i smrt se ispunjaju u jednom danu. Nije bilo vremena za žalovanje i dugotrajne depresije, nego, tu je novo dijete, treba nastaviti život“, kaže fra Ivan.

Fra Ivan Penava / Foto: Ines Grbić

Mnogi roditelji ne govore djeci o smrti, neki smatraju da odlazak na sprovod i spomen smrti kod djeteta može izazvati traumu. Fra Ivan se prisjeća osobnog iskustva.

„Kao djeca otkrili smo da riječ smrt znači nešto strašno. To je događaj kad je djed otišao, nema ga, a čuo sam da roditelji idu na sprovod. Kao maleni, mislio sam: roditelji idu tamo gdje je djed, znači, roditelji se neće vratiti. Tada sam vikao, plakao, kako možete ići na sprovod. Meni kao djetetu bilo je u glavi da idu na sprovod, znači, nema ih više. I bili su mi rekli: ‘Ti ne smiješ ići s nama’, još veći šok. To mi se usjeklo u pamćenje“, sjeća se Penava. No, smrt je prigoda za navještaj vječnog života. Pobožnost Križnog puta je prigoda da se dijete katehizira za govor o boli, patnji i smrti. U zajedništvu vjernika, u tome mogu lakše razumjeti patnju, čuju o Veroniki, Šimunu koji su pomogli Isusu; dakle, postoji netko tko pomaže na putu patnje. Isus je uskrsnuo nakon patnje i smrti, pa ćemo i mi uskrsnuti“, poručuje fra Ivan.

Smrt je prigoda za navještaj vječnog života. Pobožnost Križnog puta je prigoda da se dijete katehizira za govor o boli, patnji i smrti

Ističe kako psiholozi kažu da treba žalovati za pokojnikom, isplakati, da i djecu treba dovesti na sprovod, da vide taj rastanak, da se isplaču, pa nastaviti život. Kad je jedan bolnički kapelan jednom govorio o dimenzijama pristupa umirućem, naveo je primjer kako je jedna majka pokopala supruga. I svaku večer kad je njihovu djecu stavila spavati, išla je iza kuće dalje u šumu i plakala cijelu noć za mužem. Nije htjela plakati pred djecom da ih ne bi ražalostila. Kad su djeca odrasla, rekli su majci: ‘Znamo da ti nisi voljela oca. Nisi ni jednu suzu prolila, nismo vidjeli da si ikada zaplakala za ocem’. Ona im je rekla: ‘Pa ja sam mjesecima plakala, kad sam vas stavila spavati. Išla sam iza kuće u šumu i plakala’.

„Treba razgovarati s djecom, npr., otac je otišao među anđele, u nebo. Mi djeci često namećemo što mi mislimo, da oni trebaju znati što mi mislimo, da je njima to dovoljno. Treba pitati djecu kako se osjećaju, ‘što ti misliš’ i koji odgovor oni daju. Da oni sami stvore odgovor. Da djeca artikuliraju svoje osjećaje, da vidimo kako se oni osjećaju“, potiče fra Ivan.

Pobožnost Križnog puta prigoda za katehizaciju djece / Foto: Cathopic

U Šibenskoj biskupiji komisija radi na Pravilniku za vođenje sprovoda. Fra Ivan je na jednom njihovom sastanku obrazložio kako bi bilo dobro uvesti da svaki župnik može održati sprovod za nekrštenu, odnosno nerođenu djecu. Smatra da bi bilo važno spomenuti u tom Pravilniku tu mogućnost i napisati zasebni obrednik za sprovod i misu za nekrštenu i nerođenu djecu.

„Bilo bi dobro kad bi to prihvatila cijela HBK i na taj način promovirala govor o životu od začeća do smrti, da Pravilnik bude važeći za cijelu Hrvatsku“, potiče fra Ivan i kaže: „Nedavno je jedna vjernica rekla kako sam ja svećenik pro-lifer; da postoje svećenici koji podržavaju aktivnosti vjernika i volontera koji su pro life, za život. Ja sam rekao da ja nisam posebno pro-lifer u odnosu na druge svećenike. Svi smo mi za život. Svaki svećenik podržava obitelji, potiče obitelji s djecom. Vjera nas potiče da govorimo o životu. Isus je začet i rođen, uskrsnuo je i život je usmjerio k vječnosti. Svaki svećenik je pro-lifer“.

Grobnica za nerođene u Šibeniku jedina je takva grobnica za područje cijele Dalmacije. U Šibeniku je 2014. g. prvi put pred bolnicom održana molitva za nerođene, u sklopu inicijative ’40 dana za život’. Te godine u tu se molitvu uključilo više od 700 volontera.

Fra Ivan je poželio da se ti volonteri zadrže u zajedništvu i povezanosti kroz cijelu godinu i nakon te molitvene kampanje, pa je p. Marko Glogović predložio da se osnuje Udruga Betlehem. Ti su volonteri pokrenuli registraciju Betlehema pri Ministarstvu uprave i organizirali članstvo koje ostvaruje zapažene akcije duhovne i materijalne pomoći majkama i obiteljima. Fra Ivan je kao župnik otvorio vrata župne crkve i dvorane na Vidicima gdje se okupljaju članovi Betlehema. Okupljaju se na molitvu i u šibenskoj crkvici sv. Margarite koja je zaštitnica rodilja te pozivaju i druge da dođu moliti. Tako Udruga Betlehem ima dva krila: strukturalnim provodi akcije i inicijative a molitveni podržava majke koje žele roditi dijete, a nemaju podršku okoline. U Hrvatskoj postoji 11 Udruga Betlehem koje se podupiru i provode zajedničke akcije u prilog zaštite života od začeća.