Svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Ivan Marić, okrijepljen svetim sakramentima, nakon kratke i teške bolesti preminuo u utorak, 11. studenoga, u slavonskobrodskoj bolnici, pokopan je u četvrtak, 14. studenog, na fratarskom groblju na Plehanu u Bosanskoj Posavini.
Misu zadušnicu i sprovodne obrede za župnika Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Koraću predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić u plehanskoj crkvi sv. Marka Evanđeliste.
Foto: Brankica Lukačević
U prigodnoj homiliji provincijal Dadić je naglasio kako pok. fra Ivan nije bio čovjek velikih riječi, nego malih, toplih gesta, svećenik koji je volio svoj narod, svoju Bosnu, svoje župljane, svoju Crkvu i svoju franjevačku zajednicu.
Prisjetio se kako je išao svojim župljanima noseći pričest bolesnima i razgovarajući s onima koji su živjeli sami, slušao ih uz kavu i osmjeh te znao reći kako je Evanđelje i biti s čovjekom. Dodao je kako su ga vjernici smatrali toliko bliskim da su ga zvao „Coco“.
Fratar koji pomaže se ne umara.
Foto: Brankica Lukačević
„Uvijek je bio spreman pomoći srcem smatrajući da se fratar koji pomaže ne umara. Bio je čovjek jednostavna srca i vedrog duha. Nije tražio veliko mjesto u svijetu, ali je uvijek imao veliko srce za svakoga čovjeka. Onaj tihi, skromni fratar koji je znao saslušati, nasmijati, ali i utješiti – to je bio naš fra Ivan. U mladosti je bio i među prvima koji su, na prvim glazbenim okupljanjima VIS-a Jukić, s bas-gitarom u rukama i osmijehom na licu, unosili radost i životnost među ljude. Njegov mladenački glazbeni žar i jednostavan pristup ljudima otvarali su srca, donosili svježinu i ohrabrenje gdje god bi se pojavio. Koliko je samo puta za obožavatelje na Bistriku morao ponavljati pjesmu Simpatija. A temeljni stih je bio: Kad ovu noć zaklopiš zadnji list… Doista računao je da će jednom i sam zaklopiti zadnji list. Glazbom i vjerom spajao je ljude – i to je nastavio činiti kroz cijeli svoj svećenički život“, rekao je o svom bratu provincijal.
Omiljen među svojim župljanima
Podsjetio je kako je ove godine 23. kolovoza proslavio zlatni jubilej svećeništva – 50 godina služenja oltaru, ispovjedaonici i narodu, pedeset godina lomljenja kruha i dijeljenja Krista ljudima, ustvrdivši kako to nije bilo nimalo lako te kako je to mogao samo čovjek poput fra Ivana koji je bio pastir koji je mirno plovio putem Evanđelja – bez buke, bez velike pozornice, ali s vjerom koja je grijala srca ljudi.
Zlatna misa fra Ivana Marića / Foto: Katolički tjednik
„Kao franjevac Bosne Srebrene, fra Ivan je pripadao onoj dugoj i ponosnoj lozi fratara koji su ostajali uza svoj narod u teškim vremenima – u selima i župama gdje je bilo potrebno biti s ljudima i dijeliti njihovu svakodnevicu. Činio je to s blagim osmijehom, s vjerom u Božju providnost, s ljubavlju prema jednostavnom čovjeku. Danas, dok se opraštamo od njega, sjećamo se ne samo njegovih riječi nego i njegove prisutnosti. On je znao biti prisutan – u tišini, u molitvi, u šali, u brizi. Zato, draga braćo i sestre, iako će njegovo mjesto među nama ostati prazno, vjerujemo da on sada zauzima novo mjesto – mjesto pred Gospodinom, u zajedništvu svetih fratara koji su završili svoj zemaljski hod“, poručio je fra Zdravko.
Riječ sućuti uime Vrhbosanske nadbiskupije, nadbiskupa Tome Vukšića i u svoje ime iskazao je generalni vikar nadbiskupije mons. Slađan Ćosić.
Koliko je bio omiljen među svojim župljanima i članovima HKUD „Tamburica“ rekao je u svom oproštajnom govoru zauzeti župljanin Župe Koraće Šandor Lipovac naglasivši kako je bio pastir koji je svoje stado okupljao s ljubavlju i strpljenjem. Iskrenu sućut uime svoje župe uputio je obitelji i franjevcima provincije Bosne Srebrene.
Kao pravi sin svetog Franje – živio je i oko sebe širio mir i dobro!
Zlatna misa fra Ivana Marića / Foto: Katolički tjednik
Sažalnicu koju je uputio kardinal Vinko Puljić, umirovljeni nadbiskup vrhbosanski pročitao je plehanski župnik i gvardijan fra Ivan Nujić.
Ocrtavajući život i djelo pok. fra Ivana naglasio je njegovu radost koju je nalazio u malim stvarima, a iznad svega u ljudima, u njihovim srcima.
„S pravom je bio ponosan na svoje roditelje i obitelj, ponosan na svoju zajednicu, a napose na svoje Koraće. Sva ta raspoloženja i emocije znao je prenositi i oko sebe širiti. Izgledao je kao čovjek koji se nikada ni s kim nije zamjerio, a kamoli posvađao. Kao pravi sin svetog Franje – živio je i oko sebe širio mir i dobro!“, rekao je o svom pokojnom bratu gvardijan Nujić.
O fra Ivanu
Fra Ivan je rođen 1. rujna 1948. u obitelji Bogu, Crkvi i svome narodu vjernih i odanih Stipe i Šimice r. Ivanković u Novom Selu, u Župi Gornja Dubica. Nakon što je fra Ivanov otac kao domobran jedva preživio II. svjetski rat, policija mu je i nakon rata stalno puhala za vrat, stoga se obitelj odselila u Banoviće, gdje je fra Ivan završio
osnovnu školu. Odande je 1963. otišao u Sjemenište u Visokom, a po završetku studija teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu zaređen je za svećenika u Sarajevu 1975.
Za vrijeme studija teologije fra Ivan je bio u prvoj skupini bosanskih franjevačkih bogoslova koji su počeli svirati električne gitare, klavijature i bubnjeve te je tako
nastao VIS Jukić. Fra Ivan je u prvoj postavi VIS-a Jukić svirao bas gitaru, a napisao je i note za pjesmu „Nisi sam“.
Nakon svećeničkog ređenja 1975. godine, prva mu je bila služba župnog i samostanskog vikara na Plehanu 1975. – 1982. Mnogi Plehančani rado se sjećaju druženja s njime tih godina. Neki vele da je fra Ivan svojom gitarom izveo revoluciju u pastoralu plehanske i okolnih župa: mlad svećenik koji svira gitaru, pažljiv prema starijima,
druži se i pjeva s mladima te ima vremena za sve i svakoga… Nakon sedam godina na Plehanu bio je župnik u Koraću 1982. do 1985., potom u Breškama kod Tuzle 1985. – 1988. te u Foči kod Dervente, gdje ga je 1992. zadesio rat. Branitelji Johovca, Foče i Cera i drugih sela u na krajnjem jugozapadu naše Posavine svjedočili su da je ondje bio uz njih do posljednjeg dana. Od 1992. do 1997. boravio je u izbjeglištvu u Franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu, skrbeći za izbjegle župljane Foče i drugih posavskih župa kao voditelj podružnice karitativne udruge „Kruh sv. Ante“.
Nakon povratka bio je vikar na Plehanu do 2000. te u Foči od 2000. do2005., a od 2005. pa do svoje smrti, punih 19 godina, bio je župnik u Koraću, neumorno radeći na uređenju nove crkve i izgradnji vjerničke zajednice. Uz to, od 2016. obavljao je i službu dekana Derventskog dekanata.