Vjerojatno je teško naći „osporavanijega znaka“ od Treće Božanske Osobe. Ni oko jedne istine naše vjere nema toliko oprečnih stanja i stavova kao oko Duha Svetoga.

Jedni ga posve ignoriraju praveći se da ne postoji, a drugi ne znaju ni o čemu drugome govoriti, osim o Duhu Svetom. Prvi zauzimaju spomenuti stav najčešće zbog straha od nepoznatoga, lijenosti za širenjem vlastitih spoznaja o svojoj vjeri ili jednostavno iz nemara. Drugi, pak sve što misle, čine i osjećaju „opravdavaju“ nadahnućima Duha Božjega bez puno ili imalo samokritičnosti u stvarnosti koja se zove njihov život, prepuštajući se – bolje rečeno – inerciji svakodnevice, umjesto da zasuču rukave i počnu biti aktivni sudionici svega što ih okružuje. I tako se mi godinama i desetljećima vrtimo u krug pokušavajući „uloviti“ Duha Svetoga, a na kraju opet ne znamo što bismo s njime.

Neosporan je utjecaj protestantizma na određene katoličke krugove koji su od „reformirane“ braće posudili najčešće, opet, samo ono što im odgovara. Tako, u novije vrijeme, imamo fenomen protestantizacije katoličkih slavlja skoro do te mjere da, u određenim trenucima, ne znamo jesmo li na euharistijskom slavlju ili „Večeri Gospodnjoj“ – ako većina katolika uopće zna razliku ovih pojmova, a – ako imalo drže do svoje vjere i vjerničkoga dostojanstva – bili bi trebali. Pa idemo otpočetka.

Duha Svetoga smo primili na svome krštenju, a u punini njegovih darova i plodova na sakramentu svete potvrde. Koliko smo mi toga bili tada svjesni ili ne, to je posve nevažno. Duh Sveti je tu, u nama, stanuje i živi. Tako funkcioniraju sakramenti. No vide li se efekti Duha Svetoga, to je sad sasvim nešto drugo. Dakle, najprije je važno razbiti pojmovno-teološku besmislicu o „primanju Duha Svetoga“ – ne možeš primiti nešto što imaš, ne možeš primiti „više“ Duha od onoga što imaš, posebno jer, kako nam kaže Pismo, Bog Duha ne daje na mjeru, nego bezmjerno i u posvemašnjosti, a to smo primili na sakramentima. Molimo da se Duh u nama probudi, da ga mi znamo čuti i vidjeti!

Smatram da u dobrom dijelu vjernika katolika 21. stoljeća Duh Sveti pomalo „spava“. Mi smo ga anestezirali nebrigom, zatvorenošću, strahom, grijesima i drugim smećem od kojega, sirotan, jedva opstaje u nama. Ali drži se on i ne da se.

Čeka trenutak našega duhovnoga sazrijevanja (koje apsolutno nema veze s godištem na osobnoj iskaznici) kada ćemo imati dovoljno volje, hrabrosti i mudrosti otvoriti mu se; zašutjeti, odčepiti duhovne uši i slušati te, na koncu, i poslušati što nam on ima reći.

Nadalje, zadatak Duha Svetoga je posvećenje vjernika, približavanje zajedništvu Osoba u Presvetom Trojstvu, kako bi to posvećenje urodilo konkretnim djelima ljubavi i služenja u zajednici.

Duh Sveti je Životvorac, onaj koji daje život i svaku milost.

Duh Sveti nam vraća Isusove riječi u pamet. Vraćanje podrazumijeva prethodnost, dakle poznavanje Riječi Božje. Što će mi vratiti, ako ništa ne znam? Ništa neće vratiti.

Duh Sveti nam pomaže pobijediti navale Sotone, raspoznati dobro od zla i veće dobro od manjega.

I, tek na kraju: Duh Sveti nas obdaruje različitim darovima, karizmama koje su nam darovane za služenje zajednici i za vlastito posvećenje.

Stoga je krajnje vrijeme da se odreknemo puke fenomenologije, izvanjskoga u duhovnome životu; skazanja i drama. To je potrebno maloj djeci: stalna zabava.

Vrijeme je da se probudimo, upoznamo ovoga tajnovitoga prijatelja i našega najvećega saveznika, surađujemo s njim, služimo, bez straha mu se otvorimo i živimo kršćanski poziv punim plućima.

Dođi, Duše Sveti!