Zovu je “Anđeo prostitutki na Malmskillnadsgatanu”, jednoj od ulica u središtu Stockholma, ponekad čak i “Majka Terezija prostitutki”. Ovo dirljivo svjedočanstvo Elise Lindqvist o čudu oprosta koje donosi Vatican News još jednom potvrđuje da bez oproštenja nema ozdravljenja duše, a kad se upustimo u tu avanturu, Božja ljubav snažno i opipljivo intervenira u naš život mijenjajući ga iz temelja.

Kad je upoznate spontano vam se nameće pitanje: Kako je to moguće? Kako je moguće da žena koja je još od djetinjstva u Švedskoj doživjela tako dramatične događaje, pogledom odsijava samo duboku radost i mir?

Foto: VATICAN MEDIA/Elise Lindqvist pozdravlja papu Franju nakon audijencije u svibnju

Želim upoznati papu

Susrećem Elisu Lindqvist pri njezinom dolasku u Rim, piše Charlotta Smeds. Došla je pozdraviti papu na kraju jedne audijencije u svibnju. Ima samo jednu želju: “Želim zahvaliti papi Franji na borbi protiv trgovine ljudima”.

Elise Lindqvist je papine dobi: oboje su rođeni 1936. godine. Ima također, kao i papa, tu neumornu odlučnost, u svega metar i 50 centimetara visine. Da bi papi bolje pružila ruku, nakon audijencije Elise se penje na ogradu. “Čuo sam za Vas”, kaže joj, “činite čudesne stvari!” misleći pritom na noći koje je Elise provodila dajući podršku i utjehu ženama na ulicama Stockholma. Već više od 20 godina nastoji ih podržati, biti im majka i podsjećati ih da postoji život osim ulice. Ona to dobro zna, jer je bila jedna od njih.

Foto: VATICAN MEDIA/Elise Lindqvist kao djevojčica

Dramatično djetinjstvo

Elise Lindqvist rođena je u malom švedskom selu, a od pete godine seksualno zlostavljanje postaje dio njezina svakodnevnog života. Ističe da ju nije zlostavljao otac, već osobe bliske obitelji. U strahu je slušala, uvjerena da je to nešto što djeca moraju podnositi. “Kad bi mi rekli da dođem k njima jesti, znala sam koju cijenu moram platiti. Zatim bih pobjegla, uz prijetnju da će me ubiti ako nešto kažem.” Bol koju je podnosila Elise uzrokovana je time što se nije mogla pouzdati ni u koju odraslu osobu. Napustili su je svi koji su je trebali braniti. Čak bi i majka skrenula pogled dok su je muškarci vodili u drugu sobu. U školi bi učitelj poslao učenike na igralište za odmor, a njoj bi rekao: “Elise, ostani ovdje!”

Otac je bio jedini koji bi je katkada primio u naručje i rekao: „Malena moja”.

Svi ostali su je kažnjavali jer je bila ‘ružna i glupa’. “Mislim da bez tih malih tatinih izljeva nježnosti ne bih preživjela.” No, s očevom smrću, kada je Elise imala 10 godina, život je postao još teži. Mamin novi partner bio je alkoholičar i stalno je nasrtao na Elise. “Jednog dana uperio je pušku u mene, a ja, sa samo deset godina, preklinjala sam ga da puca, jer više nisam htjela živjeti.” Ali puška nije bila napunjena i pucao je u prazno. “Gospodin me je želio živu, iako još tada nisam znala da postoji.”

“Kako si lijepa”

S četrnaest godina bježi od kuće i stiže u grad gdje se za nju brine dobra obitelj. “Kad me je majka te obitelji prve večeri svukla, pomislila sam rezignirano da će se i ovdje sve nastaviti.” Međutim, svukla me je samo da me opere i učinila je to vrlo nježno. U tom trenutku priče, Elise postaje vrlo ozbiljna. “Ono što mi se tada dogodilo događa se danas tisućama djevojaka. Svodnici prepoznaju savršene žrtve i znaju kako ih ščepati. U Elisinom slučaju, bila je to žena koja joj je jednog dana pristupila i rekla: ‘Kako si lijepa …’

“Bila je vrlo lijepa gospođa. Nitko mi do tada nije rekao da sam lijepa i u trenutku sam potpuno potpala pod njezinu moć. Sve bih bila učinila za nju. Zvala sam je ‘mama’, kupovala mi je odjeću i šminku. Jednog dana mi je rekla da bih trebala raditi za nju, prodajući svoje tijelo njezinim klijentima. Imala sam 16 godina i poslušala sam je.”

Elise ne zna točno koliko je godina radila za nju. Sjeća se samo kako je prestala, nakon što je pretrpjela vrlo snažno nasilje jednog klijenta. Vratila se svodnici, rekavši joj da se više ne može prostituirati. “Imala sam sreće. Kad danas djevojka odbije nastaviti se prostituirati, ubiju je i njeno tijelo nestane. Moja svodnica je otvorila vrata i bacila me niz stube: “Nemaš što više raditi ovdje”.

U tom trenutku, Elise počinje živjeti kao beskućnik, hraneći se iz kanti za smeće po ulicama. “Znala sam samo za destruktivne odnose i završavala s nasilnim muškarcima. Za utjehu, miješala sam alkohol i pilule i upadala u sve veću ovisnost ”.

Isusovo svjetlo

Gledam je i vidim lice koje odsijava samo radost i mir. Nema traga njezinoj dramatičnoj priči, nema ljutnje ni gorčine. “1994. liječila sam se u jednom centru za rehabilitaciju. Svi su me se bojali. Čim bi se netko približio, šutnula bih ga, a kad bih vidjela muškarca, pljunula bih ga i opsovala. Poznavala sam samo bijes.” Elise nastavlja kako su joj se u tom centru ljudi ponašali čudno. „Svi su se smiješili. Isprva sam pomislila da sam sigurno u umobolnici. Ti osmijesi su bili provokativni… Nakon nekog vremena počela sam razmišljati da je razlog tih osmijeha svakako uporaba nekih fantastičnih kemikalija i zato sam počela tražiti ‘pilule koje su uzimali.’” Međutim, umjesto pilula, odveli su je u kapelicu i počeli moliti za nju. “Skeptična i zatvorena, Elise je promatrala, nesvjesna toga što se oko nje događa.

“Nisam znala ništa o Bogu i molitvi: za mene je Crkva bila mjesto smrti.”

Ono što se dogodilo u jednom trenutku opisuje kao ‘nadnaravni zahvat’. “Fizički, imala sam osjećaj da se tuširam, ali to je bio tuš svjetla i mira. Isus je bio jedini koji me je mogao izliječiti: bila sam beznadan slučaj. Tako je i bilo. U tom trenutku sam rođena. A kad me danas pitaju koliko imam godina, odgovaram ’25’. Prije 25 godina Isus mi je dao život i naučila sam hoditi u Njegovoj ljubavi.”

Foto: VATICAN MEDIA/Elise Lindqvist u dobi od 80 godina

Bez opraštanja nema ozdravljenja

Nekoliko mjeseci kasnije, gledajući svijet novim očima i čineći prve korake na putu vjere, duhovni otac je rekao Elisi da mora poduzeti još jedan korak: oprostiti! “Ponovno sam reagirala snažnim gnjevom. Kako je mogao misliti da trebam oprostiti zlo koje mi je toliko ljudi učinilo?” Elise tumači kako su joj objasnili da se nikada neće moći oporaviti ako ne oprosti. “Bio je to dug i bolan proces u kapelici, u molitvi, ime za imenom. “Naposljetku sam mogla oprostiti i svojoj majci, koja me nije voljela i nije me branila. Shvatila sam da nije bila u stanju te da je i ona bila žrtva ”.

Anđeo prostitutki

Već više od 20 godina, Elise Lindqvist na temelju svog dramatičnog iskustva pomaže drugim ženama:

“Prvi put kad sam u noći izašla na Malmskillnadsgatan, poznatu ulicu prostitutki u Stockholmu, vidjela sam sebe i shvatila da je to mjesto gdje trebam djelovati.”

Njezino djelovanje sastoji se od stalne majčinske prisutnosti: ona je ta koja sluša, grli, donosi nešto za piće i nudi odjeću za zagrijavanje u hladnim zimskim noćima.

“Svaki put kad uspijem spasiti djevojku s ulice, to mi je najljepša nagrada, ali moja prisutnost služi prije svega kao utjeha i ohrabrenje; da znaju da postoji netko tko ih voli i da nisu same”, tumači. “Zovu me ‘mama’.”

18. listopada 2016., povodom Europskog dana borbe protiv trgovine ljudima, Elise je pozvana da održi govor u Europskom parlamentu. U svom obraćanju parlamentarcima, naglasila je odgovornost institucija: usvojiti konkretne rezolucije koje potpuno zabranjuju trgovinu ljudima, budući da su sve države članice svjesne tog problema.

“Govor sam zaključila rekavši da ću se vratiti kad navršim 90 godina da vidim jesu li ispunili svoju obvezu.”

Prelazeći preko trga na kraju audijencije, pitam je zašto šepa, a ona mi u prolazu odgovara: “Nedavno su me bacili niz pokretne stube. Neke ljude smeta moja prisutnost u blizini prostitutki.”