Isusov susret sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu o kojemu nam pripovijeda Ivanovo evanđelje približava nam život i običaje ove vjerske zajednice koja svoj nauk i danas temelji na Samarijanskom petoknjižju. Kako žive Samarijanke i Samarijanci 21. stoljeća otkriva za Osservatore Romano Alessandra Buzzetti, novinarka i dopisnica za Bliski istok, ističući težnju ove zajednice za opstankom, što uspijevaju uz velike napore.

Iochebed nas prima u salon. Na glavi još uvijek ima uvijače, ne žuri se, jer se napokon može odmoriti i jutro posvetiti uljepšavanju. U susjednu sobu neprestano dolaze i odlaze ljudi. Svi muškarci, stoje u redu kako bi velikom svećeniku izrazili čestitke za Uskrs. Abed-El nosi dugu sivu haljinu i crveno pokrivalo za glavu, od 2013. duhovni je vodič Samarijanaca. On je Iochebedin svekar.

Narod je to slavne biblijske prošlosti koji danas ima nešto više od 800 duša

„Nosim ime po Mojsijevoj majci, što znači da je Jahve slava”, kaže nam ponosno. Zna hebrejski, ali govori uglavnom na arapskom, kao i svi ostali stanovnici Kyriat Luze, sela u srcu Zapadne obale na obroncima planine Gerizim, svete planine Samarijanaca. Narod je to slavne biblijske prošlosti koji danas ima nešto više od 800 duša. 450 ih živi u ovom selu, druga polovica u Holonu, gradu južno od Tel Aviva. Okupljaju se za najvažnije blagdane koji se mogu slaviti samo na planini Gerizim, vjerskom središtu zajednice koja kombinira suvremeni život s drevnom religijom. Koriste TV i internet, studiraju na izraelskim sveučilištima, ali čuvaju tisućljetne obrede i tradicije.

„Zaručila sam se s današnjim suprugom u dobi od 14 godina, a sljedećih 10 godina on mi nije uputio niti jednu riječ – kaže Iochebed – sve dok se jednog dana nije pojavio s košarom punom krumpira i pitao me želim li ih kušati… Sljedeće godine smo se vjenčali i nikada se nismo ozbiljnije posvađali u 27 godina braka. Život Samarijanke sigurno nije lak, 80 posto društva je na našim leđima. Podigla sam troje djece i radim u suprugovoj tvrtki već 15 godina. Proizvodimo tahini, naš je jedan od najboljih umaka od sezama na Bliskom istoku.” Tvrtka je to obitelji Cohen, svećeničke loze plemena Levi, potvrđena DNK analizom. Coheni su jedna od četiriju obitelji koje danas čine zajednicu.

Jakovljev zdenac, mjesto Isusova susreta sa Samarijankom, dubok je 40 metara od kojih je 8 još uvijek puno vode

Sinagoga u selu je skromna zgrada, ulazi se bez cipela i moli se na tepihu koji prekriva pod. Muškarci su zajedno sa ženama, ako to žele, jer su Samarijanke oslobođene obveze moljenja u hramu.

Samarijanski visoki svećenik i staro Petoknjižje, 1905. / Foto: Wikipedija

Blago Samarijanaca čuva se u pravokutnom kovčegu: autentična Tora napisana na ovnovoj koži 13 godina nakon Mojsijeve smrti. Petoknjižje je jedini sveti tekst i jedan je od četiriju stupova samarijanske religije.

Jedan Bog, jedan prorok (Mojsije), jedna sveta knjiga (Tora), jedno sveto mjesto, Gora Gerizim. Arheološko područje svete planine danas je izraelski nacionalni park. „Samarijanci imaju slobodan pristup parku, dolaze na hodočašće za Uskrs i dva druga blagdana – kaže ravnatelj Ilan Cohen, Židov iz Jeruzalema – njihova sveta mjesta ograđena su u znak poštovanja.”

Na ovoj su se planini susreli Adam i Eva, Noa je tu pristao nakon općeg potopa, a to je i mjesto Izakove žrtve. Iskapanja iz prošlog stoljeća potvrdila su ostatke hrama koji su ovdje podigli Samarijanci, u vrijeme Aleksandra Velikog, poput onog jeruzalemskog. Rascjep sa židovskim svijetom nikada nije zacijelio. S vrha planine mogu se vidjeti dvije crvene kupole pravoslavne crkve u Nablusu u kojemu se nalazi Jakovljev zdenac. Dubok 40 metara od kojih je 8 još uvijek puno vode, to je mjesto, prema predaji, Isusova susreta sa Samarijankom. Uz dužno poštovanje politički korektnih, Samarijanci su bili neprijatelji Židova, i u potpunom kršenju vjerskih normi. Židov nije smio ni razgovarati ni piti iz čaše koju su ruke Samarijanke učinile nečistom.

Dvije tisuće godina kasnije po pitanju nečistoće stvari se nisu previše promijenile. „Jednostavno nastavljamo slijediti ono što propisuje Tora”, kaže Nashla (48), majka petero djece, dok čavrlja s prijateljicama ispred jedinog bara u selu. „Sedam dana od početka mjesečnice nitko me ne smije dotaknuti, čak ni suprug. Moram nositi posebnu odjeću i jesti odvojeno. Ako primim u naručje sina, on je nečist i moram ga okupati prije nego što dotakne oca.”

U rimsko doba Samarijanaca je bilo više od milijun, tijekom povijesti broj je dramatično opao, zbog krvavih pobuna i prisilnog prelaska na islam, početkom 20. stoljeća ostalo ih je 150

Izolacija je još dulja za rodilje: 40 dana kada se rodi sin i 80 kad se rodi djevojčica. „Mi smo zajednica i pomažemo si, to sigurno nije lako. To se vidi iz činjenice da mlađi ne žele više od dvoje djece”, zaključuje Nashla, profesorica engleskog u Nablusu, jednom od glavnih palestinskih gradova s muslimanskom većinom. Kad se u rimsko doba zvao Šekem, Samarijanaca je bilo više od milijun. Tijekom povijesti broj je dramatično opao, zbog krvavih pobuna i prisilnog prelaska na islam. Početkom 20. stoljeća ostalo ih je 150. Kako bi osigurali svoj opstanak, počeli su stvarati velike obitelji, ali u društvu u kojem obraćenici nisu prihvaćeni, krvno srodstvo je stvaralo probleme. Česti brakovi između rođaka povećali su rizik od genetskih bolesti. Kad su 1990-ih Samarijanci dobili izraelsku putovnicu i pristup zdravstvenim ustanovama židovske države, počeli su provjeravati genetsku kompatibilnost prije nego što su se vjenčali. U novije vrijeme su dobili zeleno svjetlo za mješovite brakove. Veliki svećenik, glavni duhovni vođa i arbitar, također u bračnim pitanjima, dodijelio je muškarcima pravo da se vjenčaju sa ženama koje nisu Samarijanke, pod uvjetom da se obrate.

Samarija / Foto: Wikipedia

„Možemo birati s kim ćemo se vjenčati, ali to mora biti Samarijanac – kaže Lubna sjedeći u vrtu u svojoj svijetlocrvenoj svilenoj haljini – Prihvaćamo li to? Neću vam reći ni da ni ne, sigurno je problem što je nas žena Samarijanki malo.”

Prvo su prihvatili izraelske Židovke koje su već upoznate s pravilima Tore, no puno je teže integrirati one koji dolaze iz inozemstva s kršćanskom tradicijom. Danas ih je 15-ak. Alla je bila jedna od prvih. Ukrajinka je prešla Crno more kako bi se nastanila na planini Gerizim. Prošla je probni period i zajednica ju je prihvatila. „Bilo je teško prilagoditi se – priznaje – ali ljudi su mi pomogli. Vrlo su otvoreni i topli.” Uz usvajanje arapskog i hebrejskog jezika, naučila je i kuhati slijedeći vjerska pravila. Tjedan prije Pashe je zahtjevniji, jer osim kruha i mesa ne možete jesti ništa što nije domaće.

Pashalna večera vraća u povijest 1. stoljeća poslije Krista, prije uništenja jeruzalemskog hrama. Vatre se pale u pećnicama oko mjesta žrtve gdje svaka obitelj dovodi svoje ovce. Za zalaska sunca trg je pun, svi su odjeveni u bijelo. Veliki svećenik predvodi molitvu i kad kaže „Izraelski narod bit će oslobođen ropstva” životinje se žrtvuju, čiste i ostavljaju da se peku na pepelu u pećima prekrivenim pijeskom. Muškarci, žene i djeca grle se i označavaju čelo krvlju žrtvovanih životinja. „Slavimo oslobođenje Egipta iz ropstva, baš kao što Biblija kaže”, tumači nam jedna djevojka. Njezine plave oči i plava kosa otkrivaju pripadnost mješovitoj obitelji. Nove generacije su već počele utjecati na svećenike i starješine kako bi omekšali najteža pravila Tore. Poput duge izolacije nakon poroda. Ako se doista ne može skratiti, barem da se može boraviti s drugim nečistim ženama.