“Dobar pastir život svoj daje za ovce.” (Iv 10,11)

Ovim riječima Isus je utemeljio značenje riječi “dobar”. Ne mislim da je to samo jednokratni čin kao kada, primjerice, pastir stoji ispred ovaca i svojim ih tijelom brani prije nego što ih ustrijele, piše Marko Rijavec za Aleteiu. Prije bih rekao da je to njegov svakodnevni stav, stav koji pastir ima i kad ustane usred noći, kad odgrize zalogaj tako da i ovce imaju što za jesti, ili kada ih traži ako se izgube. Mislim da je ovdje riječ o njegovom svakodnevnom umiranju, mnogo težem i vrijednijem od onog koje se dogodi samo jednom – ako se bez tog svakodnevnog umiranja to uopće i može dogoditi.

Ukratko, “dobar” pastir je onaj koji brine o svojim ovcama i to na način da se to vrlo dobro prepoznaje u njegovom cjelokupnom životu, u odlukama, imetku, umoru…Dobar pastir najprije daje, prije svega napor i trud, to jest, „daje svoj život“, on je hrana onima s kojima živi. Malo ili sve?

Izbjegavajući napor ubijamo u sebi upravo ono po čemu smo najsličniji svom Stvoritelju

“Dati svoj život” prije svega je primjerena sintagma za mjeru kojom dobar čovjek drugima treba dati nešto svoje. Dobar pastir daje život, ali ovo je jedino i sve što čovjek, zapravo, uopće ima, nešto što zahtjeva savršenu ljubav. Nije riječ samo o djeliću, također ne radi se ni o čim manje; kad govorimo o dobrom pastiru svako načelo razborite ekonomije potpuno je neumjesno. Ne sažima logiku današnjeg svijeta u kojem je misao vodilja zaraditi što više novca uz što manje napora. Možda zato jer smo “kvalitetan život” počeli shvaćati kao “nerad”, a posao kao nešto neugodno i nepotrebno, tim više – kao nešto što bi pametni na široko izbjegavali. Kao da čovjek nije iskusio kako se dobro osjećao na kraju dana kada sav iscrpljen zadovoljno gleda u upravo obrano polje.

Tihi stvoritelj novoga usred starog svijeta,  a najbolje usred samog sebe

Filozofija „olakšavanja života“ nanosi nepopravljivu štetu. Izbjegavajući napor ubijamo u sebi upravo ono po čemu smo najsličniji svom Stvoritelju – ljubav i stvaranje. Ni jednog ni drugog nema bez napora. Kao ni zadovoljstva i osjećaja da smo svojim postojanjem ispunili ono zbog čega smo došli na ovaj svijet. Da ostavimo traga u životima ljudi s kojima smo živjeli, s kojima smo se družili. Iznad svega, da smo promijenili ono što je najteže – samoga sebe.

Dati svoj život za druge možda znači: biti tihi stvoritelj novoga usred starog svijeta, a najbolje usred samog sebe. Možda je upravo to napor koji daje život drugima. Možda je to isti napor zbog kojeg su se Ćiril i Metod iz Grčke otputili među Slavene, isti onaj napor zbog kojeg je Isus prihvatio svoj križ i iskrvario na njemu, promijenivši samoga sebe…