„Sve što ti netko nudi, uzmi – samo buhe i uši nemoj!“ znala mi je govoriti mama kao dječaku. „Ako tebi ne treba, pronađi nekoga kome baš to treba.“ Puno godina nakon toga dobro razumijem značenje tih riječi, osobito kada se radi o hrani. I danas, nažalost, ima puno obitelji u oskudici, ali i oni koji možda nisu, razvesele se kad iznenada dobiju par kolačića na tanjuru. No, kao župnik na velikoj župi s bezbroj obveza, imam li vremena, pa i volje, nakon svega nositi kolače uokolo? Ali, ako u tim malim, svagdašnjim stvarima i radostima zakažem, što mi vrijede moje velike i važne župničke? Zato, ne budi lijen, i kreni u akciju…

Odrastao sam na selu, gdje se puno toga dijelilo – susjede bi donosile kolače na tanjuru kada bi ispekle, jednako bi i mama učinila. Osobito su bili fini takvi kolači kada bismo nešto radili u polju, vinogradu ili vrtu, a netko bi donio još vruće buhtle s domaćim pekmezom od šljiva. Fini su bili i svatovski kolači, koje bi netko od susjeda dobio sa svadbe, a jednako tako činila bi i mama… takvo okruženje zajedništva, u većoj ili manjoj mjeri održalo se i do danas u rodnome domu, a ja ga nastojim njegovati i u svojoj župi. Neprestano u župni dvor pristižu kolači – prigodom krštenja i vjenčanja, događaja u župi, susreta pojedinih župnih grupa, ili bez nekog povoda – jednostavno iz ljubavi, kapelanu i župniku pristigne pladanj s najfinijm kolačima.

Prije nekoliko godina nakon slavlja prve sv. pričesti na župnome dvoru našlo se nekoliko kutija s kolačima, polovicama torte, mesa… Navečer sam obukao trenirku, razmišljajući kojoj obitelji ću što odvesti. Rečeno – učinjeno. Ostala je još jedino polovica čokoladne torte. Nju ću sutra ponijeti doma. Nakon mamine smrti, tata je ostao živjeti sam pa svaki ponedjeljak uglavnom provodim s njime, odmarajući i pomažući mu oko kuće. Krasan proljetni dan izmamio je u vrt tatu, ali nekoliko susjeda, čiji vrtovi se dodiruju s našim. Smijeh i vedri razgovor odjekivao je okolicom. Sjetio sam se torte u frižideru. Dok se kuhala kava, razrezao sam je na tanjuriće, te zajedno s kavom na velikom pladnju donio na vrt. Koje li radosti i veselja! Svi zajedno sjedili smo na međi uživajući u druženju, kavi i kolaču, a sjeme toga dana nije bilo posijano.

U župi pak imam jednu obitelj otvorenu životu. Roditelji se lijepo brinu o djeci, i čitavoj obitelji, iako žive i više nego skromno. Ta mi je obitelj, zbog svoje jednostavnosti posebno na srcu. Rado navraćam k njima, i uvijek je to obostrano radostan susret. Bogu hvala, u posljednje vrijeme to je često. Kako je naša župa velika, tijekom blagoslova obitelji u pomoć nam dođu bogoslovi i svećenici, pa pratnja – sve njih treba hraniti nekoliko dana. To znaju i naši župljani. Stoga se na samu staru godinu skupilo čak devet kutija kolača, svih vrsta i oblika. Društvo se razišlo do  2. siječnja, ostao sam sam. Stoga, opet stara trenerka i akcija. Ova moja velika obitelj istrošila se za Božić, pa za Novu godinu nije bilo velikih spremanja. Radost djece bila je neizmjerna. Samo koji dan kasnije, jedna obitelj željela nas je počastiti večerom. Stigle su lignje i pomfri u količini koju nas dvanaestorica nismo ni prepolovili. Obitelj je opet bila sretna!

Jedna draga gospođa, iz njoj znanog razloga, kapelanu i meni je dostavom naručila jumbo pizzu. Kako nas dvojica to ne jedemo, raduju se, dakako najmlađi u ovoj obitelji. Draga gospođa nedavno je iznenada preminula, no njoj na spomen povremeno naručim i pošaljem im pizzu. „Podijeli da se umnoži“, govorila bi mama dijeleći prosjacima svih profila, dok bi je tata znao kritizirati kako ćemo mi ostati gladni.

Na ovo promišljanje potaknulo me nedavno međususjedsko druženje… Naime, tata je bio došao iz bolnice nakon dužeg vremena, pa su susjedi došli na kavu. Dan ranije dobio sam kolača prigodom krštenja, i nakon čašćenja ekipe na župi, ostatak sam ponio za njih. Uz to pristigli su buhtli, ja sam pripremio vruće štrudle s jabukama, trešnjama i sirom, a jedna od susjeda donijela je sa sobom vruće pečene s jabukama. Kava koja je započela u 16 sati, protegnula se do iza 19, uz smijeh, razgovor, prisjećanje starih dana.

Pospremajući stol, gledam preostalo. I odmah slažem pladnjeve – od svega po malo. Nosim ih, kao nekada, po mraku stricu i strini. „O, pa kako si znao da mi se sad jede nešto slatko?“ Osmijeh na licu najveća je nagrada. Iako kasno na večer, ona je dio kolača odnijela svome bratu i šogorici, kako bi i njih obradovala. A dio sam ponio vraćajući se na župu, jer sutradan imam društvo koje će nešto raditi, pa ćemo se počastiti… da, podijeli da se umnoži… slatkoća, radost, osmijeh, zahvalnost, ljubav…

I na kraju, jednom su me ministranti pitali: „Velečasni, a zakaj Vi navek v autu imate protvane, rajnglice i tacne?“