Došašće je i za seoskog župnika vrijeme užurbanosti, kako bi različite stvari, često vjernicima nevidljive i neshvatljive, bile spremne do Badnjaka. Ovih dana, među ostalim, na redu je pohod bolesnicima u njihovim kućama. Pravi je to susret s blagom mudrosti koje samo starac iza kojega je potrošeni život može imati sabrano, ali i susret s tjelesnom nemoći i patnjom koja iz nje proizlazi – blago u glinenim posudama o kojemu sv. Pavao zbori.

Čim je to ugledala, baka se teškom mukom podiže na laktove…  Kroz molitvu dajem joj rukom znak da ostane ležati – ta nemoćna je. Ali ona kaže – ne, moram, želim!

Pa ipak, danas sam doživio snažno iskustvo koje me potaklo na razmišljanje… stojim uz krevet starice, za koji je već godinama vezana. Smirena i strpljiva, starica vedro razgovara, odgovara na bezbroj mojih radoznalih pitanja o njenom životu, jednako tako ispitujući me ponešto o meni, budući da sam novi župnik. Na red dolazi Ispovijed. Izvlači svoje suhe ruke ispod pokrivača, čini znak križa prilikom odrješenja, i pruža ih na Bolesničko pomazanje. Posežem rukom ispod veste, i iz džepa na prsima vadim kustodiju – posudicu u kojoj se Tijelo Kristovo nosi bolesnicima. Čim je to ugledala, baka se teškom mukom podiže na laktove…  Kroz molitvu dajem joj rukom znak da ostane ležati – ta nemoćna je. Ali ona kaže – ne, moram, želim! Duboko usađena svijest o poštivanju Isusove – Božje prisutnosti u hostiji jača je i od tjelesne nemoći i bolova.

Ista gesta u idućoj kući. Baka u kolicima, bez noge. Drugo koljeno je razderano, bolno, klecavo. Molimo zajedno. Vadim kustodiju s Tijelom Kristovim, a baka se hvata za naslon stolice i skače poput srne na svoju jednu nogu. Ne obazire se na moje znakove da ostane sjediti… Kako to one znaju, i žele stavom krhkog tijela počastiti Gospodina, a toliki mladi i zdravi ulazeći u crkvu nemaju ni pojma, ni potrebe počastiti Gospodina poklecanjem na desno koljeno, lijepim i sabranim znakom križa, pristojnim odijevanjem… Kroz brojne obaveze dana, neprestano mi pred oči dolaze ove dvije starice. Konačno, predvečer slijedi epilog. S vjeroučiteljem u crkvi dočekujem krizmanike, pitajući ih kako su. Vukući noge teturaju prema klupama i odgovaraju mi o izgubljenoj rukometnoj utakmici, o dobivenom poklonu, o hrpi ispita u školi… Iz razmišljanja me prenuo glas vjeroučitelja jednome dečku – Prijatelju, kako si to ušao u crkvu? Ajde vrati se do ulaza i lijepo pozdravi Isusa…

Iz razmišljanja me prenuo glas vjeroučitelja jednome dečku – Prijatelju, kako si to ušao u crkvu? Ajde vrati se do ulaza i lijepo pozdravi Isusa…

Doista, kuda je nestalo poštovanje? Gesta poštovanja i pozdrava prema starijima, prema damama, općenito jednih prema drugima.. naklon, podizanje šešira, klimanje glavom u znak pozdrava… pa onda i prema Gospodinu? “Desnim koljenom do poda, očima gledaš svetohranište – tu je Isus” – još mi odzvanjaju kapelanove riječi, kojima nas je davno na vjeronauku učio kako se ulazi u crkvu. Zašto ih onda katolici ne znaju, ne drže ih se? Zašto na vjenčanjima dame u polugolim toaletama negoduju kada ih upozorim da ne mogu tako ući u crkvu – Zato, gospođo, jer imate samo pola haljine… Zašto uopće moram, godinama već, roditeljima prvopričesnika i krizmanika tumačiti kako doći odjeveni u crkvu? Zašto se oni tome čude, raspravljaju po tvornicama, rođendanskim slavljima, proglašavajući me nazadnim i strogim? Zašto je onda upravo jedna takva mama bosa i pokrivene glave na svim fotografijama s izleta po turskim đamijama?

Što to zapravo stare generacije, s tri razreda škole znaju, a nove – unatoč svim Internet tražilicama i najsuvremenijim metodama odgoja i obrazovanja – ne znaju?

“Zaista, kažem vam – ako ovi ušute, kamenje će vikati!”

Autor teksta je vlč. Zoran Gložinić, župnik Župe Uskrsnuća Isusova u Kućan Marofu.