U Blatu, na otoku Korčuli, 10. prosinca 1892. svjetlo je dana ugledala Marija Petković Kovač, kao osmo dijete oca Antuna i šesto dijete majke Marije rođene Marinović, kojom se Antun oženio nakon smrti svoje prve žene koja mu je ostavila dvije kćeri. U to je vrijeme Blato bilo imućno mjesto s oko 10 tisuća stanovnika koji su pretežito uzgajali vinovu lozu i masline, čije se vino i ulje dalo dobro unovčiti. Obitelj Petković Kovač pripadala je imućnijemu sloju, a za nju je radilo oko 750 najamnika.

Otac je svakom od svoje desetero djece priskrbio kuću i okućnicu. Neke su od tih kuća obitelji donosile znatan prihod od iznajmljivanja. Glava i duša obitelji bio je otac Antun, ugledan i rado viđen član blatske zajednice, poznat po svojoj jednostavnosti, plemenitosti i ponad svega milosrdnosti, posebice prema siromasima, kojih je i u tako dobrostojećem Blatu bilo podosta. Upravo su ga težaci i siromasi osobito poštovali i voljeli, a Marija piše u svojim uspomenama da su mu tu ljubav i uzvraćali.

Za Mariju se s punim pravom može reći da je bila dijete izuzetnih sposobnosti!

Ona nikada nije skrivala osjećaje što ih je gajila prema ocu, a o njemu je uvijek govorila s najvećim poštovanjem, tvrdeći da je otac svojoj djeci bio kao neka svetinja. Pravednost, istinitost, milosrdnost i ljubav bile su u njemu u najvećem stupnju savršenosti. Kaže da joj je bio uzor čije je vrline motrila i usvajala i da mu je privržena zato što je tako dobar i milosrdan prema siromasima, tako jednostavan i istinit kao čisto zlato, piše na mrežnoj stranici Družbe kćeri milosrđa TSR sv. Franje. 

Rodna kuća / Foto: marijapropetog.hr

Nakon očeve smrti 1911., jako je patila, ali se nije predala samosažaljenju nego je trijezno nastavljala brigu o siromasima, u granicama svojih mogućnosti, onako kako je to učila od oca.

Marija, istina, o majci govori s manje oduševljenja, možda stoga što upravo prema siromasima nije pokazivala onakvo razumijevanje kao otac, ali joj nikada ne uskraćuje dužno poštovanje i otvoreno priznaje da je majka strogo odgajala djecu u krepostima, radu, jednostavnosti, poniznosti, samoprijegoru i molitvi. Jednom zgodom kad je majka spriječila Mariju da pomogne dvjema sirotama koje je dovela sa sobom u kuću, Marija se pokorava i tiho u sebi izgovara vapijuću želju da joj Bog jednom dadne mogućnost da pomogne svima potrebnima koje susretne.

Za Mariju se s punim pravom može reći da je bila dijete izuzetnih sposobnosti. Njezin životopisac A. Matanić bilježi da je već prvih godina svjesnoga života pokazivala suosjećanje i razumijevanje i prema ostaloj djeci, osobito siromašnoj. Siromaštvo bližnjega nalazilo je velikoga odjeka u njezinu srcu i ucjepljivalo se u njezino dobro pamćenje.

Bl. Marija Propetog Isusa Petković u mladosti / Foto: marijapropetog.hr

S obzirom na obuhvatnu i sadržajno bogatu Marijinu pisanu ostavštinu, očekivali bismo možda u nje »put velikih škola«, ali toga u nje ne nalazimo. Mariji je, kao izuzetno bistroj i okretnoj djevojčici, protivno tadašnjim običajima, bilo dopušteno da već s pet godina počne pohađati pučku školu, koju završava s navršenih jedanaest godina.

Od redovnica je dobila odgoj u krepostima i prve upute na putu savršenstva!

Mogućnost za dalje školovanje postojala je u Zavodu i školi za žensku mladež koji su u prvim godinama 20. stoljeća u Blatu otvorile talijanske sestre Službenice Milosrđa. Marija pohađa u sestara samo školu, jer je roditelji, svjesni njezine sklonosti prema duhovnome staležu, žele držati podalje od samostana ne bi li je tako ipak pridobili za udaju. U školi se stručno usavršavala u šivanju i domaćinskim poslovima, što je roditeljima pričinjavalo osobito zadovoljstvo, a Marija je to shvatila kao usputno, jer kao prvotno kaže da je od redovnica dobila odgoj u krepostima i prve upute na putu savršenstva.

Razborito korištenje vremena, sposobnost za organiziranje poslova, te ljubav prema Crkvi i domovini, potakli su je, uz sve obveze u očinskome domu, da preuzme i vođenje triju vjerskih društava u Blatu. Uz to je godinama posve samoinicijativno okupljala djecu siromašnih obitelji koje su radile na zemljišnom posjedu njezina oca u Babini, sjeverozapadnoj strani otoka Korčule. Poučavala ih je u vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole.

Bl. Marija Propetog Isusa Petković s djecom / Foto: marijapropetog.hr

Bila je svjesna negativnih posljedica koje bi se odrazile u životu te djece ako ne dobiju barem temeljni odgoj i pouku u za to najprikladnijoj životnoj dobi. Marija je i tada kao i poslije u svome životu bila uvjerena da je mjera ljubavi jedne osobe srazmjerna njezinu odnosu prema djetetu. Držala je da smo djeci dužni dati sve ono što im je potrebno, a posebice odgojiti ih da bi poslije i oni mogli biti učitelji. Osim toga ona je vjerovala da se preko djece najbolje mogu poučiti i roditelji, pogotovo u zabitnim i dalekim krajevima.

Začuđuje kako je Marija mogla sve to izdržavati, pogotovo kad se zna da je bila poprilično krhka i često pobolijevala. Rad u tim društvima, vjersko poučavanje djece i mladeži, briga za siromašne i slabije, bile su Mariji dobra škola za ono što ju je očekivalo – zdušan rad za čovjeka u nevolji.

Svom se Zaručniku obećala kad je imala 14 godina!

U svojoj 22. godini Marija doživljava borbu dvostrukoga zvanja – kontemplativni ili apostolski život. U sebi prepoznaje sposobnosti i nagnuća i za jedno i za drugo, ali se ipak želi opredijeliti za ono gdje je potrebnija, gdje može više dobra učiniti za svoga Zaručnika, kojemu se od svoje 14. godine obećala i s njim “vjerila”, kako to ona kaže.

Bog onima koji ga žele čuti, često progovara u znakovima vremena. Tako i Mariji u njezinoj spremnosti poći u neodlučnosti kamo, priskače u pomoć u liku mudroga i pobožnoga dr. Josipa Marčelića, dubrovačkoga biskupa, koji Mariji ukazuje na potrebe vremena: siromaštvo, materijalnu i duhovnu zapuštenost i nevolje u Blatu.

Potiče je da se opredijeli prije svega za pomoć napuštenoj djeci i nezbrinutim udovicama rodnoga mjesta koje je u to vrijeme bilo zahvaćeno mnogim nevoljama: propast privrede zbog bolesti vinove loze, Prvi svjetski rat i tzv. “španjolica” što je sve skupa odnijelo mnoge ljudske živote, a mnoge natjeralo na iseljavanje po onoj staroj “trbuhom za kruhom”.

Foto: marijapropetog.hr

Družbe kćeri milosrđa TSR sv. Franje

Družba Kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda sv. Franje osnovana je u Hrvatskoj u Blatu na otoku Korčuli 4. listopada 1920. godine, gdje se i danas nalazi Kuća matica. Utemeljila ju je bl. Marija Propetog Isusa Petković uz mudro vodstvo suutemeljitelja mons. Josipa Marčelića, dubrovačkoga biskupa. Družba je papinskoga prava od 1956. Vrhovna uprava je u Rimu. Oko 320 članica Družbe djeluje u tri provincije: Hrvatska, Argentina/Čile/Peru i Paragvaj/Kuba. Pripojena je 1928. Redu Manje braće.

Živi karizmu milosrđa pronoseći milosrđe Vječnog Oca u radu s djecom i mladima, te odraslima kroz odgojno-obrazovni i župni apostolat, u radu sa starima i bolesnima kroz apostolat zdravstva i starijih osoba, u misijama, u promicanju dostojanstva ljudske osobe i drugim službama u zajednici, pozorne na znakove vremena i potrebe Crkve.