Na početku je okupljenima riječ dobrodošlice uputio sadašnji župnik Kaštelira vlč. Želimir Bagavac.

Prigodnu homiliju na proslavi u Kašteliru izrekao je mons. Vilim Grbac, rovinjski župnik i dekan Rovinjskog dekanata.

Na početku homilije, mons. Grbac je podsjetio, kako se na ovu nedjelju, slavlja 60 godina svećeništva, po odluci pape Franje slavi i Nedjelja djedova, baka i starijih osoba.

U tom vidu, je naglasio, kako očito Papa vidi potrebu da se barem jednom u godini malo razmisliti o tome kakav je naš odnos prema starijima: djedovima i baka, starijim osobama, onima koji su pred kraj svoga života.

„O tome smo pozvani promišljati, jer vidimo kako se promijenio naš mentalitet. Sve izgleda kao da prije nas nije ničega bilo, kao da sve počinje s nama. ‘Jedino sam ja bitan, ono što se meni događa, samo su bitne moje želje i prohtjevi’“, rekao je propovjednik.

Upozorio je kako, nažalost i mi vjernici ponekad podliježemo tom mentalitetu, stoga je potrebno razmisliti zašto Papa želi da barem jednom u godini malo više razmišljamo o tome, jer očito je potrebno razvijati svijest o zahvalnosti. Za kršćane zahvalnost je velika stvar. Sveta misa je zahvala. Mi na svakoj svetoj misi zahvaljujemo. Lijepo je da se sjetimo onih koji su nas odgojili, žrtvovali se za nas, a da toga nismo ni svjesni. Nismo ni svjesni koliko toga smo primili od onih koji su nas odgajali i nastojali učiniti naš život što ljepšim, što boljim, koji su nas nastojali svojim primjerom odgajati, jer nije uvijek bilo lako biti vjernik, no to ih nije spriječilo da nam budu uzor u vjeri i da nas odgajaju doista u pravim kršćanskim vrijednostima. Ti ljudi ne očekuju od nas danas da im zahvaljujemo, no očekuju da im posvetimo malo pažnje. Sve nas to vodi k mišljenju da ne cijenilo dovoljno ono što imamo, dok imamo. Dok su stariji tu među nama smetaju nam, a s druge kad ih Bog pozove, vidimo koliko nam nedostaju, jer su imali iskustvo, a mi nismo htjeli čuti, jer, kao, znamo bolje.“

U nastavku homilije, mons. Grbac se osvrnuo na izvanredni događaj, proslave dijamantne mise te posvijestio kako nije ovo i slična slavlja radi čestitanja, već poticaj na promišljanje o svećeništvu: što je to, što je taj poziv?

Osvrćući se kratko na život slavljenika, Marijana Kancijanića zaređenog za svećenika na Petrovo prije 60 godina, upitao je „što je mladoga čovjeka u ono vrijeme potaklo da se odazove na svećenički poziv, i što je poticalo mlade kojih je u to vrijeme bilo 200 u sjemeništu u Pazinu da budu spremni odazvati se svećeničkom pozivu?“

“Ako mislimo da je to karijera, nije! U ono vrijeme 60-tih godina prošloga stoljeća biti svećenik i stvarati karijeru bilo je bez smisla. Vlasti su bile protiv vjere. Ako je bila pomisao na neki lagodan život, to se isto za to vrijeme ne može reći. U to vrijeme bilo je malo svećenika, a puno ljudi, puno više nego danas i oni svećenici koji su bili su se naradili. Nije tad bilo pitanje kad će tko na godišnji, nije bilo, jer je svećenik bio tu 24 sata dnevno. Neki bi mogli misliti da je financijska sigurnost, no ni to nije. U to vrijeme bogoslovi nisu imali ni socijalno ni zdravstveno osiguranje. Uzdržavali su ih njihovi roditelji. Koja je primanja imao svećenik? Imao je ono što su mu ljudi dali. Živio je od njihove dobrote, a često što su mu ljudi dali za njegove potrebe upotrijebio je za popravak krova crkve koji prokišnjava, ili zamjenu prozorskog stakla koje je netko razbio. Zato moramo zaključiti, da u to vrijeme, (a nadamo se i danas), odlučili su se za svećeništvo iz vjere u Isusa Krista, iz ljubavi prema Njemu i Katoličkoj Crkvi i zato što su željeli služiti čovjeku na najbolji način, živeći svoju vjeru i svjedočeći kršćanske vrijednosti. S tim žarom i toj vjeri je preč. Marijan započeo svoju prvu službu i to u Lindaru, a potom i drugim mjestima, da bi od 2002. bio u Kašteliru i Labincima, a danas boravi u Svećeničkom domu ‘Betanija’ u Puli“, rekao je propovjednik, te nastavio:

„Od svećeničkog ređenja pa do danas, vjerujem da neću pretjerati ako kažem da je preč. Marijan živio svoje svećeništvo svjedočeći svoju vjeru jednostavnošću, požrtvovnošću, i izrazim osjećajem za svakoga čovjeka koji mu je povjeren. U njegovom svećeništvu pratile su ga neke jako teške životne situacije, preživio je tragičnu smrt brata Viktora 1972., i ne samo to. Nakon toga bio je pod prismotrom ondašnjih vlasti, oduzeta mu je putovnica koju nije imao 13 godina. I on i ostali svećenici u to vrijeme trebali su paziti na svaku riječ, na svaki korak, ali i u tim okolnostima svećenici su svjedočili svoju vjeru u Isusa Krista i riječju i životom živjeli kršćanske vrijednosti i ljudi su prepoznali u njima one koji žive istinu, koji svjedoče vrijednosti neovisno o sistemu i režimu koji vladaju“.

Nadalje je podsjetio, kako se 90-tih godina mnoštvo ljudi radovalo stvaraju hrvatske domovine i demokratskog poretka.

„Svećenici su bili svjesni odgovornosti i dali su svoj doprinos novom vremenu prihvaćajući novu stvarnost i pomažući koliko su mogli, osobito onima koji su bili zahvaćeni Domovinskim ratom. To vrijeme je za svećenike i novi izazov: odjednom se otvaraju vrata škola u kojima treba svjedočiti vjeru i naviještati Radosnu Vijest. I preč. Marijan je bio jedan od njih. Nije bio u dilemi, već je shvatio da je to njegovo mjesto. U to vrijeme svećenici često u crkvama vide nova lica, odjednom su se pojavili, često puta i oni koji su bili na drugoj strani. Svećenici  tada imaju zadatak da svakoga razumiju, da imaju razumijevanja i poštovanja prema svakome. Sad moraju svjedočiti pred vjernicima, onima oduvijek i onima novopridošlima da je Crkva Isusa Krista otvorena svakome čovjeku i da je svatko dobro došao.“

Mons. Grbac je podsjetio, kako je preč. Marijan na župama gdje je živio i radio nastojao posebno obilježiti Dan državnosti, i poticati među vjernicima razvijanje pravog, zdravog duha domoljublja. Spomenuo je i neke službe koje je obnašao slavljenik, te istaknuo, kako je to sve smatrao velikom odgovornošću i pozivom na služenje, a ne čašću.

U nastavku homilije, mons. Grbac se odvrnuo na misno evanđelje, te naglasio kako se i ono lijepo uklapa u promišljanje o svećeničkom pozivu.

„Želimo li sažeti prispodobu o kukolju, možemo reći da nas Isus poziva na strpljenje“, rekao je, te u tom kontekstu postavio pitanje „može li svećenik vršiti svoju službu ako nema strpljenja? Može li čovjek živjeti u svojoj obitelji ako nema strpljenja? Strpljenje je danas problem, jer ga nemamo. Imamo li mi strpljenja da vidimo i pšenicu, ne samo kukolj? To je lijepa slika, gdje je bilo pšenice, uvijek je bilo kukolja. Uvijek je bilo nečega što nije savršeno idealno, ali pitamo se: da li koji puta boreći se protiv onoga što nije dobro, baveći se samo onime što nije dobro, znači da gledamo samo kukolj. Bavimo se kukoljem, a pšenica će nam propasti, jer je nismo vidjeli: nismo vidjeli dobra djela oko nas, nismo vidjeli dobre primjere oko nas, nismo vidjeli ljude koji se trude i muče da žive dostojnim životom.“ Govoreći o drugoj prispodobi, o gorušičinu zrnu, naglasio je, kako Isus uzima taj primjer i želi reći da iz toga maloga zrna nastaje veliko stablo. Drugim riječima Isus želi reći: nije važno koliko je veliko zrno, važno je da to zrno ima život u sebi. Ako to gledamo kao simboliku, onda možemo reći koliko puta svećenik u svom poslanju, u svom pozivu nailazi na vjeru toliku malu kao što je zrno gorušice. Koliko puta kad se slavi krštenje roditelji ne razumije što je to, koliko puta kritiziramo naše krizmanike, jer nisu svjesni što primaju. Koliko su svjesni dobrobiti svoje vjere mnogi naši zaručnici. Zar nije to zrno gorušice? Ali tko smo mi, da to zrno ne vidimo i ne prepoznamo? Tko smo mi da sudimo ovo nije dovoljno dobro? Zašto u tome ne bi gledali zrno gorušice iz kojega Bog može učiniti veliko stablo“.

Na kraju govoreći o prispodobi o kvascu, propovjednik je upitao „zar nije i kršćanski život isto kao kvasac koji ne bježi od ovoga svijeta,  ne skriva se, ne bavi se samo sa sobom, nego živi u tom svijetu, doprinosi svojim životom da taj svijet bude bolji. No, moramo se pitati, jesmo li mi zdravi kvasac? Volimo se prebrojavati, no bitnije je pitati kakvi smo mi koji smo tu, jesmo li mi taj kvasac, jesmo li dovoljno svjesni da smo poslani za ovo vrijeme i za ovaj svijet, kakav god on bio, da ga činimo boljim, da svojim životom svojim ponašanjem, svojom dobrotom, činimo ljude oko sebe boljima radi toga što živimo svoju vjeru. Isus je pričao te prispodobe da bi pojasnio kako se gradi Božje Kraljevstvo, i pojednostavljeno možemo reći: Kraljevstvo Božje gradimo svaki puta kad napravimo dobro djelo, kad oprostimo, kad nekome kažemo lijepu riječ, kad nekoga ohrabrimo, kad smo nekome dobar primjer, kad smo nekome svojim strpljenjem pokazali svoje poštovanje mi gradimo Božje kraljevstvo već ovdje na zemlji. Za sve to su nam potrebni svećenici, potrebni su na oni koji će to sve prvo imati u svome životu. Mi danas možemo reći samo jedno veliko hvala onima koji su bili zaslužni da je duh vjere došao do nas. To su često bili svećenici koji su svojim teškim i samozatajnim životom živjeli svoju vjeru“.

Na kraju homilije je pozvao na molitvu da Bog ohrabri mlade ljude da se odazovu na svećenički poziv, jer „znamo da su danas, možda više nego ikad potrebni oni koji će svjedočiti istinu, koji će uvijek biti glas razuma u društvu u kojem živimo, koji će znati uvijek upozoriti na nepravde, nepoštenje, na stvari koje nisu ispravne, i koji će uvijek pozivati na dobro, pozivati na Isusa Krista i koji će ga prvi svojim životom slijediti“ rekao je mons. Grbac, te čestitajući dijamantni jubilej svećeništva preč. Kancijaniću, poželio da i ovo slavlje bude poticaj mladi da se odazovu svećeničkom pozivu.

Nakon popričesne molitve, u ime svih župljana, prigodni čestitarski govor slavljeniku je izrekao Valter Bratović, te mu je uručen dar, košara s plodovima i umjetnička slika Blažene Djevice Marije u tehnici ulja na drvu.

Dijamantna misa preč. Marijana Kancijanića proslavljena u Kašteliru

Čestitku je izrekao i župnik domaćin, vlč. Želimir Bagavac koji je preč. Kancijaniću uručio uokvireni papinski blagoslov.

Nakon mise uslijedilo je druženje uz prigodno osvježenje.