Prvo što Lumen Gentium kaže, prilično duboko u svojim uvodnim retcima, jest da je “Crkva u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedisntva cijelog ljudskog roda.” (LG 1). Crkva je, naravno, vidljiva stvarnost, koju čine njezina hijerarhija i liturgija itd. Ali je li to sve što se može reći o tome? Je li ono što je fizički vidljivo u Crkvi sve što postoji? Crkva odmah kaže: “Ne.” Dapače, Crkva je, biblijski govoreći, misterij.

Ne ulazeći duboko u etimologiju grčke riječi mysterion ili latinske riječi sacramentum, možemo jednostavno reći da je sakrament znak koji u sebi ima neku skrivenu stvarnost. Odnosno, sakrament nije samo znak, nego uvijek više. Za mene, razmišljanje o tome na ovaj način pomaže: sakrament je znak koji sudjeluje u onome što označava. Na primjer, znak stop je samo normalan znak koji vam govori da stanete, ali ne sudjeluje u nekoj vrsti metafizičke stvari koja se zove zaustavljanje. Jer to je samo znak. Ili, razmislite o nekakvoj slici – Mona Lise ili vašeg najboljeg prijatelja. Takve slike su znakovi koji nas podsjećaju na ljude ili događaje, ali ne sudjeluju metafizički u objektima koje predstavljaju. Sakrament je, međutim, drugačiji. To je znak koji sudjeluje u onome što označava. Razmislite o Euharistiji. Posvećeni kruh i vino znak su tijela i krvi Isusove, ali je i znak sudjelovanja u onome što označava. Vjerujemo da je to Isusovo tijelo i krv.

Dakle, Crkva je sakrament; to jest, to je znak koji sudjeluje u onome što označava. Ali znak čega? To je znak i “vrlo bliskog jedinstva s Bogom i jedinstva cijele ljudske rase”, kao što uvodne rečenice Lumen Gentiuma jasno pokazuju. Kao što je dominikanski teolog Edward Schillebeckx (čija je teologija u 20. stoljeću učinila mnogo da proširi naše razumijevanje sakramentalnog), jezgrovito rekao: “Zemaljska Crkva je vidljivo ostvarenje ove spasonosne stvarnosti u povijesti”. Crkva je znak našeg sjedinjenja s trojedinim Bogom u Kristu i po Kristu; Crkva, u izvjesnom smislu, slika to zajedništvo. Ali to je također znak ljudskog jedinstva. Sada, iza ove tvrdnje krije se mnogo narativa i teologije, mudrosti unutar naših biblijskih priča o stvaranju i otkupljenju. Ali, u osnovi, tvrdnja je da svi dijelimo jednu ljudsku narav i da Crkva označava otkupljenje naše zajedničke ljudske prirode, da je to znak savršenstva cjelokupnog ljudskog zajedništva. Crkva je jednostavno znak ovog dvostrukog sjedinjenja.

Ali Crkva je također oruđe tog dvostrukog sjedinjenja; to jest, Crkva ne samo da oslikava božansko i ljudsko jedinstvo, ona je i njezin početak; Crkva inaugurira ovu uniju, sudjeluje u njezinu stvaranju. Što otkriva svrhu i poslanje Crkve: “potpunije razotkriti” i Crkvi i svijetu “svoju unutarnju prirodu i univerzalno poslanje”, a to je upravo to dvostruko sjedinjenje Boga i čovječanstva (LG 1). Crkva je “univerzalni sakrament spasenja”, uči Lumen Gentium; to jest, to je trajni i konačni znak i oruđe spasenja za sva vremena i sve narode (LG 48). Nije puka ljudska institucija, Crkva uživa neke od nadilazećih karakteristika božanskog. Ona je i uvijek će biti prisutna i relevantna; i pakao ga nikada neće svladati (Mt 16,18).

To je, nedvojbeno, visoka tvrdnja koju treba postaviti za Crkvu – da ona ne samo da označava nego i sudjeluje u otkupljujućem zajedništvu Boga i čovječanstva. Ali vijeće to čini zbog onoga što vjerujemo o Crkvi u njezinoj srži. “Budući da je u Kristu”, kaže tekst – u Kristu. To je, naravno, ideja temeljna za Novi zavjet, posebno za Pavla. Vjernici u Krista, s vjerom i kršteni, su en Christo ili en Kyrio – to jest, ne samo da su povezani s Kristom, već su i ucijepljeni na Njega, u njegov život, smrt i uskrsnuli život. Ovdje govorimo na razini bića, mističnog sjedinjenja. Pavao je govorio na ovaj način na mnogim mjestima, kao u poslanici Kološanima gdje je rekao: “Krist je u vama” i da je “Krist vaš život” (Kol 1,27; 3,4); a najpoznatije Galaćanima, govoreći: “Razapet sam s Kristom; ipak živim, ne više ja, nego Krist živi u meni” (Gal 2,19-20). Ovako Crkva može reći da nije puka ljudska institucija ili društveni konstrukt, jer kao zajedništvo vjernika u Krista, oni su uistinu u Kristu. I tako, ono što pripada samom Kristu, tajanstveno pripada Crkvi. Opet, trebamo se prisjetiti cijelog vremena provedenog na početku, istražujući Ivana 17. poglavlje. Pozivanje na Isusovu slavu, koju je primio od svog Oca i koju je podijelio s učenicima (vidi Iv 17,22), samo je još jedan način da se opiše život u Kristu. To je teološka stvarnost koja stoji ispod naših snažnih tvrdnji o Crkvi – da to nije samo još jedna organizacija.

Zbog toga već u sljedećem dahu Lumen Gentium locira svoju tvrdnju o Crkvi unutar šire biblijske priče o Božjem stvaranju i otkupljenju. Crkva je dio “skrivenog plana” vječnog Oca da podigne svoj narod “za sudjelovanje u božanskom životu” (LG 1). Opet, sjetite se Isusove molitve – „Želim da i oni tamo gdje sam ja budu, da budu sa mnom, da vide moju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta“ (Iv 17,24). Promatrajući povijest Božjeg spasenjskog djela, Lumen Gentium postavlja vrlo jednostavnu tezu: da nas Otac nikada nije prepuštao samima sebi, nego “neprekidno nudio pomoć za spasenje” (LG 2). I, naravno, Krist je taj koji je, kao “slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakom stvorenju” savršenstvo spasonosne pomoći Božje, dane u “punini vremena” (Kol 1,15; Gal 4,4). ). To je ono što je Crkva u Kristu – znak ovog spasenja, ali i više. Ne samo znak, Crkva je sakrament — mistična stvarnost koja može istinski uvući vjernike u samu stvarnost koju naviješta. To jest, Crkva ne propovijeda samo Krista, jer i vjernici Crkve umiru i ustaju u Kristu; oni se hrane Kristom u Crkvi; oni su spašeni u Kristu u Crkvi.

Zašto je ovo važno? Zato što sugerira da se Crkva, ako se uopće želi razumjeti, mora vidjeti kakva jest. Ne samo politička stvar, sociološka ili institucionalna stvar, Crkva je nastavak Božjeg djela otkupljenja i mistični je dio stvarnosti koju naviješta. To jest, to je znak i instrument – sakramentalno živo biće veće od svih nas.