Dočim su pandemijske mjere malo popustile članice Udruge Nada su se okupile u kapeli sv. Josipa u samostanu sestara milosrdnica u Rijeci kako bi misnim slavljem okrunile 25 godina djelovanja u tom gradu. Ispričale su nam da je u početku u klubu bilo svega tridesetak članica čiji je broj s godinama znatno porastao, a širio se krug suradnika, dobrotvora i aktivnosti kojima svakodnevno pomažu ženama u susretu s dijagnozom raka dojke. Iako ovakav nalaz mijenja živote, sve je puno lakše kada se bolest nosi u zajednici onih s istim iskustvom čije ohrabrenje snažno djeluje na oboljele.

Križ ne nose same, put prolaze s Gospodinom i njegovom majkom Marijom, moleći krunicu, na zajedničkim duhovnim obnovama, slaveći mise za sve članice. Naime, od samog osnutka s članicama koračaju Udruga sv. Vinka Paulskoga i sestre milosrdnice, zato se i danas članice Udruge okupljaju u samostanu sestra milosrdnica gdje zahvaljuju Bogu za dragocjeno vrijeme, prijateljstva i život. Gledajući i slušajući ove hrabre žene bolest izgleda kao kamenčić na njihovu putu, a nekima pak i odskočna daska da daju još više od sebe. Jedna od potonjih je dr. Mohorić Brumnjak;

Dr. Mohorić Brumnjak, u Udruzi „Nada“ ste vrlo aktivni, stvarate, organizirate, učite druge,, no i vi ste operirani?

Da, dva puta sam preboljela rak. Prvi puta sam operirana 2014. godine, imala sam mastektomiju. Tada sam još radila kao liječnica u Istri. Imala sam 56 godina.

Kad ste oboljeli drugi put?

Nakon prve operacije bila sam na vagi između kemoterapije i čestog praćenja. Liječnici su se odlučili da mi ipak neće dati kemoterapiju. No, nakon 7 godina otišla sam na besplatni ultrazvuk dojke koji se prigodno organizirao povodom dana žena, tamo mi je slučajno otkriven rak limfnih čvorova. Po tipu je bio isti kao i na dojci. U 3 čvora je bio karcinom. Dobila sam 6 kemoterapija. Prve tri sam dosta dobro podnijela, a poslije sam razvila probleme s krvlju. Prošla sam 30 zračenja. Kosa mi je otpala…

Kako ste se odlučili za Udrugu Nada?

Nakon bolesti sam se aktivno uključila u udrugu Nada i tamo sam se baš – pronašla. Kreativna sam, volim plesti, heklati, čak i slikam od kad sam u mirovini tako da sam se baš našla u Udruzi.

Okupljanje članica udruge Nada i Udruge sv. Vinka Paulskoga kod sestara milosrdnica/Foto:Miroslav Radić

Kako ste se nosili s dijagnozom?

Ja sam kroz to jako dobro prošla, svega jednom sam se rasplakala i to kad sam išla na označavanje područja koje će mi operirati. To mi je bilo ponižavajuće jer se pacijent fotografira nag. Označili su mi samo jedno područje, iako su trebali označiti dva. Ja sam kao liječnica to znala i upozorila sam liječnika. On mi je rekao da ima puno posla pa je propustio označiti i drugo područje. Tada sam se baš rasplakala, upitala sam ga što bi bilo da sam ja neka druga žena koja ne zna ništa o medicini, da kojim slučajem nisam liječnica. To mi je jako teško palo, taj ponižavajući odnos. Inače sam bila čvrsta.

Poslije ste imali još operativnih zahvata?

Nakon prve operacije mi je porastao tumorski marker i morala sam na još jednu operaciju, histerektomiju.

Kako ste se nosili s tom viješću?

Tada sam još radila. Jednostavno sam učinila ovako: spakirala sam dva kofera; jedan za poslovni put na Plitvička jezera, a drugi za bolnicu, termin za hospitalizaciju je bio dan nakon Plitvica. Putovala sam s liječnicima, kolege su bili dobra podrška pred operaciju.

Uz fizičko suočili ste se i izborili s psihičkim oboljenjem?

Da, dogodilo se to uslijed muke kad su liječnici obiteljske medicine bačeni i privatizaciju. Od jednom su nakon nikakvih ulaganja u naše prostore traženi ogromni zahtjevi. Sami smo morali iznaći sredstva za uređenje poslovnih prostora. To je bilo jako teško, pomogli su mi suprug i prijatelji. Tada sam saznala da me suradnica potkradala čitavih sedam godina i uz to su mi se roditelji razboljeli. To je za mene bila velika trauma, psihička muka je veća muka od fizičke bolesti. Prvo mi je dijagnosticirana depresija pa kasnije bipolarni poremećaj u kojem bih onda povremeno upadala u depresivna stanja.

Jesu li ti stresovi imali veze s pojavom karcinoma?

Nakon očeve smrti se pojavio karcinom, a nakon majčine imala sam periku, to su bili veliki stresovi. No, taj karcinom nije odonda, on je tinjao i stres ga je samo aktivirao.

Mišljenja ste da stres utječe na pojavu karcinoma?

U nekoj mjeri da. Zanimljivo, kod svojih pacijentica sam zapazila jednu sličnu stvar kao i na svom slučaju. Naime, po preporuci ginekologa sam u razdoblju klimakterija dobivala hormonsku
nadomjesnu terapiju. To mi je žarko savjetovala jedna liječnica uvjeravajući me da se to pokazalo blagotvornim na primjeru pacijenata iz nordijskih zemalja. Ja nisam imala genetske predispozicije za rak dojke, kao ni pacijentice koje sam pratila, ali sve smo uzimale istu hormonsku terapiju. Tek nakon toga su obustavljene ovakve preporuke.

Suočeni s fizičkim i psihičkim oboljenjem vi se niste predali, upravo suprotno – u vašoj sedamdesetoj godini izuzetno ste aktivni u Udruzi „Nada“, kako ste se izvukli?

Predala sam se u humanitarni rad. Šivala sam, modelirala, izrađivala glinene predmete, izrađivala ovčice jaslice, pokretala prodaju naših radova, putovale smo posvuda po župama gdje smo prodavale radove i predstavljale Udrugu. Prikupljala sam donacije za Udrugu da bi se kupile edukativne lutke za medicinsku školu, fotelja za kemoterapiju za bolnicu, ima puno dobrih ljudi s kojima sam pokrenula suradnju.

Spomenuli ste da slikate?

U gimnaziji sam slikala, ali kasnije sam se posvetila medicini i zanemarila taj dar. Tek kad sam ostala kod kuče uključila sam se u školu slikanja. Našla sam ondje nove prijateljice, idemo zajedno na izložbe. Čak mi se i slike prodaju!

Križ je za vas bio i ulazak u novi život?

Danas imam mnogo fizičkih problema, ali Bog mi je utjeha. Da mi je sve to dao odjednom, ne bih izdržala, ali malo po malo sve sam prebrodila. 70 mi je godina, izdržala sam 3 teške operacije i
psihičko oboljenje i konačno mi nakon 7 godina više neće trebati lijekovi. Zato ja danas molim za druge. Javljaju mi se s potrebama za molitvom. Molim za one koji su operirani od raka. Da ih ne boli, da uspiju operacije. Uživam s unucima. U svemu mi suprug puno pomaže.

Što biste rekli onima koji dijele isti križ bolesti, bilo psihičke ili fizičke?

Svaka bolest ima pomoći i lijeka! Ne treba se ničega stidjeti, ni praćenja od psihijatra ni odgađati fizičke preglede. Ne treba zazirat govoriti ni o psihičkom oboljenju kao ni o fizičkom. Sve se uspješno liječi, psihička stanja kao i fizička. Nema potrebe da se od ičega zazire, ja to znam prepoznati, popiti lijek, zatražiti pomoć. Karcinom nije smrt, ako je na vrijeme otkriven sve će biti u redu. Redovito se pratiti, kontrolirati i odazivati preventivnim pregledima i sve će biti dobro.

Dr. Mohorić Brumnjak voditeljica je mnogobrojnih kreativnih radionica kojima educira članice Udruge za izradu kreativnih predmeta. Mnoge od njih su uslijed bolesti ostale bez posla i teško se
zapošljavaju pa im ovakve vještine vraćaju samopoštovanje i osnažuju sliku vlastite vrijednosti. Ovo je samo jedna od životnih priča, samo jedan od mnogobrojnih „da, Gospodine“ izrečenih s križa, a koji su urodili stostruko. Iz kojih je uslijedio – uskrs!