Evanđelja između ostalog donose prispodobu o nepoštenom upravitelju, te onu o bogatašu i Lazaru, piše poljski katolički portal opoka.org. Isus reče: “Niti jedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Jer ili će jednoga mrziti, a drugoga voljeti; ili će se toga držati i prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Lk 16,13). Ovo su snažne riječi! Sv. Pavao zapisao je: Pohlepa za novcem je korijen svakog zla. U potrazi za njim neki su se udaljili od vjere i proboli sami sebe mnogim bolima (1 Tim 6,10). Nije li pretjerano tražiti pohlepu, “korijen svih zala”? Je li novac toliko moćan i ima li tako velik utjecaj na naše živote?

Novac, imovina i materijalna dobra mogu biti sredstvo za postizanje životnih ciljeva, ali vrlo lako mogu postati sami sebi svrha

Dvije riječi “služiti” i “juriti” ključ su za razumijevanje ozbiljnosti problema. Nigdje u Svetom pismu ne postoji zabrana korištenja novca, ali postoji jasno upozorenje protiv predaje materijalizmu. Novac, imovina i materijalna dobra mogu biti sredstvo za postizanje životnih ciljeva, ali vrlo lako mogu postati sami sebi svrha. Kad osnivamo obitelj, razmišljamo kako joj osigurati krov nad glavom. Kupujemo stan, često za tu svrhu podižemo kredit ili tražimo prostor koji bismo mogli iznajmiti za razuman novac. U našem podneblju, nažalost, nije moguć nomadski način života, pa su stan ili kuća osnovna materijalna dobra koja omogućuju ostvarivanje drugih ciljeva – profesionalnog rada, obiteljskog života, odgoja djece. Ovo temeljno dobro, međutim, može toliko usmjeriti našu pozornost da umjesto da služi nama, počnemo služiti njemu. Trošit ćemo sve više novca na popravke, opremu i razne pogodnosti. Godinama će nas zaokupljati i misli o većem stanu ili vlastitoj kući, izgrađenoj na račun ogromnog kredita koji ćemo desetljećima otplaćivati. Da bismo ostvarili taj cilj, radit ćemo sve više i više, gubiti vrijeme i energiju koju bismo mogli posvetiti voljenima. Život pokazuje koliko je obiteljskih odnosa narušeno ili čak uništeno godinama gradnje kuće. Kada je objekt konačno izgrađen i dovršen, pokazalo se da u njemu više nema tko živjeti. Brak se raspao, a i ako se nastavi – djeca su odrasla i napustila kuću.

Hoću li pošteno vrednovati vlastiti rad ili ću napuhavati cijene proizvoda ili usluga koje nudim kako bih imao što više novca na bankovnom računu?

Problem nije u temama vezanim uz dom, automobil, kućni namještaj ili novac, već u našem srcu. Nažalost, na vrlo lak način, ono što je trebalo biti samo sredstvo za postizanje drugih ciljeva postaje samo sebi cilj, a mi se predajemo upravo tome. Imamo samo jedan život, jedan izvor vitalne energije, jedno srce, jedan um – i često smo prisiljeni donijeti odluku: “ovo” ili “ono”. Hoću li odvojiti vrijeme za razgovor sa svojom djecom ili supružnikom ili ću dugo sjediti na poslu? Hoću li pošteno vrednovati vlastiti rad ili ću napuhavati cijene proizvoda ili usluga koje nudim kako bih imao što više novca na bankovnom računu? Hoću li se uključiti u dobrotvorne inicijative, u život lokalne zajednice ili župe ili ću biti usmjeren samo na vlastitu korist?

Isus kaže: “Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Lk 13,34). Što je moje “blago” u životu? Što najviše cijenim? Svoju vlastitu udobnost? Sigurnost? Zdravlje? Mogućnost njegovanja vlastitih strasti i hobija? Sport? Turističko iskustvo? Ili možda glazbeno ili estetsko iskustvo? Sve to ima svoje mjesto u životu i samo po sebi nije loše. Opasnost dolazi kada postane naše „blago“, kad počne dominirati našim životima. Dobar test za navedeno su emocije koje se javljaju u mom srcu kad moram žrtvovati ili ograničiti bilo koju od navedenih stvari. Jesam li spreman odreći se vlastite udobnosti kako bih pomogao drugima? Je li briga za vlastito zdravlje prerasla u opsesiju, pa kad se sretnem s prijateljima obraćam više pažnje što je na tanjuru nego svoj odnos s njima? Je li mi hobi postao toliko važan da više nemam vremena za bližnje, a kada mi onemoguće da se njime bavim postajem nervozan ili jednostavno bježim od odnosa s drugima, skrivam se u svijetu svojih strasti?

Jesam li spreman odreći se vlastite udobnosti kako bih pomogao drugima? Je li briga za vlastito zdravlje prerasla u opsesiju, pa kad se sretnem s prijateljima obraćam više pažnje što je na tanjuru nego svoj odnos s njima?

Razumljivo je da čovjek želi blagostanje, poboljšanje svog financijskog stanja, stabilnost u životu i sigurnost. Međutim, bogatstvo, stabilnost i prosperitet vrlo su varljiva dobra. Što ih više imamo, to ih više želimo – i dalje mislimo da svega nema dovoljno, a ono što imamo ne ispunjava u potpunosti naša očekivanja i težnje. Tada se javlja fenomen koji je sv. Pavao nazvao “jurnjavom” za novcem, upozoravajući da to vodi “udaljavanju od vjere”. Jer vjera nije samo “vjera u nešto”, nego prije svega povjerenje u nekoga ili nešto. Kad to stavimo u svoje bogatstvo, automatski prestajemo to stavljati u Boga. Zašto nam on treba, ako smo sami u stanju osigurati sebi sve što želimo i trebamo? Čak i ako formalno slijedimo vjerske običaje.

Poljski biskup Leszek Leszkiewicz govorio je o ovom fenomenu: “Prosperitet vas može dovesti u iskušenje da odstupite od Boga. Može natjerati osobu da živi u uvjerenju: Ja to mogu podnijeti. Prosperitet nas može navesti na razmišljanje o tome što još možemo postići, što još možemo kušati”. Slične riječi uputio je u pismu biskupijama biskup Demetrio Fernández González iz Cordobe u Španjolskoj: “Žeđ za novcem, snovi o velikim sredstvima na računu i postizanje dobre financijske situacije odvlače nas od Boga, otupljuju našu dušu i udaljuju nas od siromašnih i potrebitih.”

Činjenica da je bogataš završio u paklu nije ga ničemu naučila! Ali to je nažalost tužna istina o cinizmu mnogih ljudi koji su postigli prosperitet u životu. Oni misle, da to uglavnom duguju sebi i vlastitom trudu, a prema drugima se odnose kao prema gubitnicima u životu

Krist u prispodobi o bogatašu i Lazaru upozorava i na posljednji problem vezan uz konzumeristički stil života. Jadni Lazar prosi ispred palače bogataša koji potpuno zanemaruje njegove potrebe i dramatičnu životnu situaciju. Važan detalj prispodobe, koji obično promakne našoj pozornosti, jesu bogataševe riječi nakon smrti, iz dubine Bezdana, iz kojih upućuje molbu Abrahamu: “pošalji Lazara po…” To je nezamislivo! Bogataš je toliko samodopadljiv da misli da je Lazar još uvijek potrčko, netko tko je niže u društvenoj hijerarhiji, pa ga se može slobodno koristiti! Činjenica da je bogataš završio u paklu nije ga ničemu naučila! Ali to je nažalost tužna istina o cinizmu mnogih ljudi koji su postigli prosperitet u životu. Oni misle, da to uglavnom duguju sebi i vlastitom trudu, a prema drugima se odnose kao prema gubitnicima u životu, čija je društvena uloga da služe onima koji su u životu uspjeli. Tako lako zaboravljamo koliko toga u životu ne ovisi o nama samima. Svoj uspjeh tako lako pripisujemo samo vlastitom trudu, a nečiji neuspjeh u životu – njegovoj lijenosti ili neradu…

Živimo u potrošačkom društvu u kojem se obiteljski i društveni odnosi sve više raspadaju. Jedno ima veze s drugim. Raspad međuljudskih odnosa posljedica je pogrešne hijerarhije vrijednosti u kojoj financijski dobitak postaje važniji od bilo čega drugog. U svakom slučaju, ovako bi naš život željela vidjeti ekonomija neoliberalizma, prema kojoj je temeljno načelo maksimizirati profit uz minimiziranje troškova. Međutim, ovo je sofisticirana laž. Naime, maksimiziranje profita jedne osobe ili poduzeća povlači za sobom nižu kvalitetu proizvoda ili njegovo brzo trošenje, skrivene troškove drugog subjekta (riječ je o raznim vrstama ekonomskog iskorištavanja), apsolutno iskorištavanje prirodnog okoliša ili društvene troškove. Jedan od najvećih troškova je ekonomski pritisak na žene da usklade karijeru s majčinstvom – što u praksi znači odgađanje majčinstva, poteškoće u začeću i kronični nedostatak vremena za odgoj djece.

BDP mjeri samo financijsku vrijednost proizvoda i usluga, što nema mnogo veze sa stvarnim blagostanjem društva i stanjem gospodarstva neke zemlje.

Tretman rasta BDP-a kao glavnog ili jedinog mjerila gospodarskog razvoja pojedine zemlje također je opasno iskrivljenje. BDP mjeri samo financijsku vrijednost proizvoda i usluga, što nema mnogo veze sa stvarnim blagostanjem društva i stanjem gospodarstva neke zemlje. Kada, na primjer, postoje dobre društvene veze u određenom lokalitetu, pri čemu stanovnici razmjenjuju dobra i usluge (primjerice, pomažu susjedu da izgradi kuću ili čuvaju njihovu djecu) bez financijske naknade, BDP se ne povećava. Međutim, kada svaki od njih osnuje tvrtku koja pruža relevantne usluge, međusobna pomoć pretvara se u transakcije koje povećavaju BDP. No, da li je itko sretniji zbog toga? Očito država koja oporezuje takve aktivnosti ima koristi, a građani gube.

Jedno od važnih štiva u mojoj mladosti bila je knjiga Michaela Novaka „Duh demokratskog kapitalizma“. Ovu sam knjigu čitao još u vrijeme kada je Poljska bila pod socijalističkim režimom. Ali već tada su mi se u glavi pojavila pitanja je li liberalizam koji je Novak hvalio potpuno u skladu s kršćanskom vizijom života? Društvene promjene u posljednjih trideset godina, kao i mnoga druga štiva koja sam u to vrijeme pročitao, samo su produbili moje sumnje. Svijet u kojem sve postaje biznis, prilika za zaradu, postaje odvratan. Prije nekoliko godina pitao sam svoje studente slažu li se s neoliberalnim načelom da svatko treba težiti maksimiziranju vlastitog profita, bez obzira na cijenu za druge. Pokazalo se da velika većina to uzima zdravo za gotovo, za nekakvu ekonomsku dogmu. Tada sam upitao: “Što biste rekli kada bih primijenio ovaj princip i umjesto da vas dobro podučavam, odnosno da što prije steknete potrebno znanje, podučavao bih vas tako da imate pohađati moju nastavu što je duže moguće, kako bih imao najveći profit?” Zavladala je duboka tišina…

Materijalna dobra, zdravlje i životna postignuća prolaze. S druge strane, ono što je najtrajnije i najvrjednije su odnosi. Omogućuju nam da preživimo najteže trenutke. I otkrivaju nam bitnu istinu o nama samima: stvoreni smo od Boga, koji je Ljubav, da tu ljubav dajemo drugima i primamo je od drugih

U jednoj od svojih najnovijih knjiga “Boga nitko ne vidi” Novak piše znakovite riječi: “tama i pustinja oslobađaju nas od “ljudske mašte”. Kada Bog uzima svoja dobra kao što je činio kod Joba, Job ne shvaća to kao kaznu.” Tako se ispostavlja da nas, ne bogatstvo, već siromaštvo – čak i tako silno kao Jobovo siromaštvo, koji je izgubio imovinu, djecu, pa čak i zdravlje – otvara Bogu na poseban način, uči nas vjerovati u Njega. Na drugom mjestu u istoj knjizi, Novak primjećuje da je kršćanstvo “obojilo sekularni humanizam našeg vremena suosjećanjem, solidarnošću i individualnom slobodom, dodajući odmah ispod da je u vlastitom životu ono što mu se čini najdragocjenijim, najbližim Bogu bilo iskustvo ljubavi druge osobe. Može se dakle reći da čak i tako uvjereni pristaša liberalizma, poput Novaka, u konačnici vidi samo mjeru koja ima smisla uz puno više ciljeve i vrijednosti. Materijalna dobra, zdravlje i životna postignuća prolaze. S druge strane, ono što je najtrajnije i najvrjednije su odnosi. Omogućuju nam da preživimo najteže trenutke. I otkrivaju nam bitnu istinu o nama samima: stvoreni smo od Boga, koji je Ljubav, da tu ljubav dajemo drugima i primamo je od drugih. Jako je dobro ako materijalna dobra koja imamo možemo iskoristiti u tu svrhu. Umjesto toga, životna je tragedija ako nas ta dobra odvoje od ljudi i Boga, zarobivši nas u lažnom osjećaju samodostatnosti.