Karlo Austrijski rođen je 17. kolovoza 1887. godine u dvorcu Persenbeug na području Donje Austrije. Njegovi su roditelji bili nadvojvoda Otto i princeza Marija Josipa von Sachsen, kći posljednjega saskoga kralja.

Radije je prihvatio slom vlastite države nego priuštio narodu dodatnu patnju zbog građanskog rata. Vlast možeš koristiti za stvaranje, ali i za uništavanje.

Primio je izričito katolički odgoj, a od samoga djetinjstva skupina osoba pratila ga je svojim molitvama zbog proročanstva jedne stigmatizirane redovnice, da će jako trpjeti i podnijeti snažne napade. Slijedom toga, nakon Karlovoga preminuća ustanovljena je «Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima», a 1963. godine ona postaje crkveno priznata molitvena zajednica.

U Karlu se vrlo rano rodila ljubav za svetu Euharistiju i Srce Isusovo. Sve je važne odluke tražio u molitvi.

Slijedom ubojstva prijestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda, u atentatu 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu, Karlo je postao nasljednik na prijestolju Austro-Ugarske Monarhije. Dok je bjesnio Prvi svjetski rat, nakon smrti cara Franje Josipa 21. studenoga 1916. godine, Karlo je postao austrijski car, a 30. prosinca okrunjen je za apostolskog kralja Ugarske i kralja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

I ovu je zadaću Karlo shvatio kao put u nasljedovanju Krista – u ljubavi prema njemu povjerenim narodima, skrbi za njihovo dobro i u darivanju vlastitoga života za njih. Najsvetiju dužnost jednoga kralja – zalaganje za mir – Karlo je stavio u središte svojih briga tijekom strašnog rata. Jedino je on, među svim odgovornim političarima, dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir.

Dan prije njihova kraljevskog vjenčanja Karlo je rekao Ziti: “Hajdemo sada pomoći jedno drugome stići u nebo”.

Što se tiče unutarnje politike, iako u krajnje teškim vremenima, donio je opširno i uzorno društveno zakonodavstvo, nadahnuto kršćanskim socijalnim naukom. Po svršetku sukoba, njegovo je ponašanje omogućilo prijelaz na novo uređenje bez građanskoga rata. Ipak, bio je prognan iz vlastite domovine. Prema Papinoj želji, koji je strahovao da bi se u Srednjoj Europi mogla ustanoviti komunistička vlast, Karlo je u Mađarskoj pokušao ponovno uspostaviti svoju vlast. Ali dva su pokušaja propala, jer je u svakome slučaju želio izbjeći građanski rat.

Blaženi Karlo Austrijski

U dekretu o beatifikaciji Karla I. sveti papa Ivan Pavao II. 2004. godine naveo je o bl. Karlu ovo: “Bio je čovjek velikog moralnog integriteta i čvrste vjere, koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira i nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom. Neka blaženi Karlo bude primjer, posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”.

Dana 21. listopada 1911. godine oženio se princezom Zitom iz obitelji Bourbon-Parma. Tijekom deset godina bračnoga života, sretan i uzoran par primio je dar osmero djece. Dan prije njihova kraljevskog vjenčanja Karlo je rekao Ziti: “Hajdemo sada pomoći jedno drugome stići u nebo”. Osim što su vjenčani po  katoličkom obredu, par je imao posebnu gravuru na unutrašnjosti vjenčanog prstenja. Pisalo je na latinskom “Sub tuum praesidium confugimus, sancta Dei Genitrix.” (“Pod tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice”). Još je na smrtnoj postelji Karlo Ziti govorio: “Beskrajno te volim!”

Uistinu, blaženi Karlo može svim muškarcima danas poslužiti kao primjer kršćanina, muža, oca, i vođe. Čovjek velika odricanja i ljubavi za druge. Čovjek spreman sve svoje uskladiti s Božjom voljom, pa čak i darujući svoj život za druge.

Svo moje zalaganje je uvijek, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način

Blaženi je Karlo izgubio svoje zemaljsko kraljevstvo, ali nije izgubio ono vječno. Štoviše, dao je i sam dobar primjer ponašanja, toliko dobar da sigurno nije zatvorio vrata nebeskog kraljevstva drugima. Radije je prihvatio slom vlastite države nego priuštio narodu dodatnu patnju zbog građanskog rata. Vlast možeš koristiti za stvaranje, ali i za uništavanje. Sve, pa i premnogi životi, ovise o tome koji put ćeš odabrati, a blaženi je Karlo odabrao put vječnosti.

Prognan i postavši siromašan, živio je sa svojom obitelji u vrlo vlažnoj kući. Zbog toga se smrtno razbolio te prihvatio bolest kao žrtvu za mir i jedinstvo svojih naroda.
Podnio je svoju patnju ne žaleći se, oprostio je svima koji su ga povrijedili, i preminuo 1. travnja 1922. godine, s pogledom upravljenim prema Presvetome Sakramentu.

Kao što je podsjetio i na smrtnoj postelji, geslo njegova života bilo je: “Svo moje zalaganje je uvijek, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način”.

Molitva blaženomu Karlu Austrijskom
(1887. – 1922.)

Blaženi Karlo,
svoju si tešku službu i sve velike životne izazove
preuzeo kao Božju zadaću
i u svome si se razmišljanju, odlučivanju i djelovanju
pouzdao jedino u Trojedinoga Boga.

Molimo te, zauzmi se za nas kod Gospodina
i izmoli nam ufanje i hrabrost,
da ne bismo u – ljudski gledano –
bezizglednim prilikama očajavali,
nego vjerno išli Kristovim putem.

Izmoli nam milost
da svoje srce dopustimo oblikovati Kristovim srcem.
Budi uz nas, da bismo se suosjećajno i djelotvorno
zauzimali za siromašne i potrebite,
neustrašivo se borili za mir oko nas i u cijelome svijetu,
a svoj život u svim okolnostima,
ispunjeni radosnom nadom,
polagali u Božje ruke
te da svi mi – poput tebe – prispijemo k Njemu
po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.

(Uz odobrenje crkvenih vlasti.)