Josip je rođen u talijanskom mjestu Benevento 25. lipnja 1880., kao sedmo dijete Franje, sudskog činovnika i Rose de Luca. Odrastao je u Napulju kamo se obitelj preselila nakon što je otac pozvan svoj posao nastaviti na Prizivnome sudu. Josip je bio vrlo inteligentan, a ujedno i obdaren velikom osjećajnošću prema ljudima, zahvaljujući čemu je uvijek bio blizu onima koji su trpjeli ili se našli u bilo kojoj nevolji, javlja Nedjelja.ba.

Kako bi za njih učinio nešto konkretno, odlučio je postati liječnikom. Uz lijekove koje je na raspolaganje stavljala medicina, donosio je ujedno utjehu i vjeru. Naporno je učio te je diplomu uspio steći već s 22 godine, i to s najvećim mogućim uspjehom. Sudjelovao je na više značajnih natječaja na kojima je pobijedio, otvorivši si tako put k sjajnoj i ugodnoj karijeri. Stekao je ujedno i mogućnost predavanja na jednoj nadasve prestižnoj Akademiji za medicinu i kirurgiju.

No kasnije je sve svoje darove uma i srca uložio u služenje bolesnim siromasima, izabravši službu „redovnoga liječnika“ u Bolnici za neizlječive slučajeve, najstarijoj od svih u gradu. Smatrao je kako je upravo to idealno mjesto na kojemu će vršiti poslanje što ga je bio odabrao kao dječak, a koje je sam ovako opisao: „Poslanje je liječnika u bolnicama surađivati s bezgraničnim milosrđem Božjim, pomažući, praštajući i žrtvujući se.“

Jednom je prigodom uspio dijagnosticirati točnu bolest jednog radnika za kojega su njegove kolege utvrdili kako boluje od sušice. Posrijedi je, međutim, bio plućni apsces, koji je izliječen odgovarajućim tretmanom. Radnik mu je, presretan što je ozdravio, pod svaku cijenu želio platiti. Moscati mu je na to rekao: „Ako mi baš želiš platiti, pođi se ispovijediti, jer je Bog taj koji te spasio.“

Josip Moscati, dobri i sveti liječnik, koji je svoju pamet i srce stavio u službu siromašnih i trpećih, umro je razmjerno mlad, u dobi od 47 godina – u poslijepodnevnim satima 12. travnja 1927. Toga je jutra, prema običaju, obišao bolesnike u bolnici. Vizitu je trebao nastaviti poslijepodne, ali su ga njegovi pacijenti uzalud čekali. Oko dva sata, naglo mu je pozlilo. Povukao se u sobu i sjeo u naslonjač. „Nisam dobro“, rekao je braći, koja su primijetila kako je problijedio. Bile su to njegove posljednje riječi. Trenutak kasnije, preminuo je.

Napuljski su siromasi tu vijest primili s žalošću i nevjericom. S njim su izgubili prijatelja i brata. No stekli su “sveca na nebu”, kakvim su ga smjesta i “proglasili”.

Ivan Pavao II. potvrdio je tu njihovu uvjerenost uzvisivši ga 1975. na čast oltara kao blaženika.

Ime Josip hebrejskoga je podrijetla i znači: Bog pridružuje, obogaćuje (obitelj djecom).