Blaženi Frederik Ozanam rođen je 23. travnja 1813. u Milanu, no čitav je život proveo u Francuskoj. Bio je profesor na Sorboni u Parizu gdje se isticao učenošću, bogatstvom duha, jednostavnošću i vjerom koju je prenosio i podržavao u drugima. Bio je suprug i dobar otac te je živio u dubokoj povezanosti s Bogom vjerujući da je kršćanska ljubav lijek za društvene probleme, smatrao je da kršćanin mora biti djelotvoran bez obzira na to što nije svećenik, mora djelima pokazati svoju vjeru. Kada zakaže struktura, kad se podijeli društvo – kršćani laici su pozvani pokazati svoju vjeru prije svega okrenuvši se prema siromasima oko sebe, i tako će mijenjati stanje društva.

Mi vidimo Boga samo očima vjere, a naša je vjera tako slaba!

Zajedno s prijateljima odlučio je okrenuti smjer odnosa prema siromasima, po uzoru na svetog Vinka Paulskoga nisu čekali siromahe nego su pošli k njima, odlučili su da će posjećivati siromahe u njihovim stanovima  te su kao plod te inicijative ubrzo utemeljene Konferencije sv. Vinka Paulskoga  za pružanje pomoći siromasima, a Ozanam je imenovan potpredsjednikom.

Ubrzo se broj članova počeo širiti te su Konferencije osnivane diljem Europe i Amerike.  Granale su se konferencije kao i sam apostolat zauzimajući se za sve širi raspon potreba onih na margini društva diljem svijeta, sve do danas. Ozanam je umro 8. rujna 1853. u Marseillesu, a papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 22. kolovoza 1997. U Hrvatskoj danas pod zaštitom bl. Frederika djeluje Udruga sv. Vinka Pulskoga.

Kršćani će utjecati na smjer u kojem ide društvo

U svojim pismima bl. Frederik piše: “Problem koji razdvaja ljude današnjice nije više problem političke naravi, nego je to društveni problem. Tko će pobijediti: duh egoizma ili duh žrtve? Hoće li ovo društvo biti društvo sve većeg izrabljivanja u korist najjačih, ili će se svatko zauzimati za dobro svih, a prije svega za obranu najslabijih? Jedni, i to mnogi, imaju previše i htjeli bi imati još više; drugi nemaju dovoljno ili nemaju ništa te žele silom uzeti ono što im nije dano. Među njima se sprema rat i mogao bi biti strašan; s jedne strane moć bogatstva, a s druge strane snaga beznadnosti. Mi se moramo postaviti između te dvije neprijateljske vojske. Ako sukob ne možemo spriječiti onda ga barem možemo ublažiti.”

Ne tužite se nego djelujte!

I zar da mi, dragi prijatelju, ne učinimo ništa kako bismo bili slični svecima koje volimo? Zar ćemo se zadovoljiti time da se tužimo na hladnoću sadašnjega vremena? Ta svaki od nas nosi u srcu klicu svetosti koja bi se, samo ako to želimo, mogla rascvjetati. Ako ne znamo ljubiti Boga onako kako su ga sveci ljubili, zbog toga nas savjest treba prekoravati, uza sve to što bismo kao slabi ljudi mogli naći razlog za opravdanje. Naime čini se, treba vidjeti da bi se moglo voljeti. Mi vidimo Boga samo očima vjere, a naša je vjera tako slaba! Ali ljude, siromahe, vidimo tjelesnim očima; oni su pred nama; prst i ruke možemo metnuti u njihove rane; ubodi trnove krune vidljivi su na njihovom čelu. Tada nevjera nije moguća i morali bismo se baciti do njihovih nogu i s Apostolom reći: Gospodin moj i Bog moj! Vi ste za naši gospodari, a mi ćemo biti vaši sluge, vi ste za nas sveta slika Boga koga ne vidimo i, jer ga ne možemo ljubiti drugačije, ljubimo ga u vašoj osobi.” [1], piše blaženik.

Društvo će ozdraviti po ljubavi Bogu vjernih pojedinaca

Poziv kršćanima i pitanje koje je postavio blaženi Frederik i danas je više no aktualno; ako je društvo u srednjem vijeku ozdravilo po izljevu ljubavi svetog Franje Asiškoga potom Filipa Nerija, svetog Ivana od Boga i svetog Vinka Paulskoga koliko li je tek danas potrebna ljubav, darivanje, strpljivost da bi se izliječilo ovo više no ikad siromašno društvo jer je odbacilo duhovnu hranu upravo onda kad mu je zamanjkao tjelesni kruh?

[1] Časoslov i misal Vinkovske obitelji, Družba sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga – Zagreb, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2017.