Mostarsko-duvanjski biskup mons. dr. Petar Čule rođen je u Kruševu kod Mostara, 18. veljače 1898. godine od oca Juriše i majke Jake rođene Šarac. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a zatim 1909. odlazi u sjemenište u Travnik. Maturirao je 6. lipnja 1917. godine. Isticao se u svemu a osobito u učenju, jer je bio inteligentan i marljiv. Teologiju je polazio u Sarajevu, koju je završio 1921. godine. Za svećenika je zaređen 20. lipnja 1920. Mladu misu slavio je na groblju Sajmište 29. lipnja iste godine, a propovijedao mu je fra Dominik Mandić. Potom je proboravio jedan semestar u Louvainu, ali zbog bolesti se vratio u Sarajevu i tu završio teološki studij. Biskup ga je poslao na daljnji studij u Innsbruck, gdje je doktorirao 12. srpnja 1923. godine s disertacijom Doctrina s. Bonaventurae de statu primi hominis. 

Nakon studija imenovan je prefektom Napretkova konvikta u Mostaru, gdje je ostao do 1929. godine. Predavao je i u gimnaziji vjeronauk, francuski i filozofiju, a od 1926. godine je bio i arhivar u Ordinarijatu u Mostaru. Od godine 1931. do 1941. bio je kateheta u gimnaziji. Polovicom travnja 1942. godine papa Pio XII. imenovao ga je biskupom mostarsko-duvanjskim i ujedno apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanjske biskupije. Vlast Nezavisne Države Hrvatske usprotivila se tom imenovanja. No, on je zaređen za biskupa na spomendan sv. Franje 4. listopada iste godine u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru. Glavni posvetitelj mu je bio vrhbosanski nadbiskup mons. Ivan Šarić, a suposvetitelji su bili zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i opat Ramiro Marcone, papinski delegat u NDH.

Novozaređeni biskup Čule se odmah morao suočiti s ratnim nevoljama i progonima hrvatskoga življa iz trebinjske biskupije. Po savjesti prosvjedovao je na sve strane zbog nedužno progonjenih i poubijanih svojih vjernika. Udba mu je, u ranim jutarnjim satima 22. travnja 1948. godine, upala u Ordinarijat i pretresla ga a njega, biskupa Čulu, odvela u zatvor u Ćelovinu. Istražni postupak je završio nakon tri mjeseca (18. srpnja 1948.). Na suđenju u Mostaru biskup Čule je osuđen na 11 godina i 6 mjeseci strogog zatvora. Iz Mostara je odvezen u zloglasni zatvor u Zenicu, gdje je oko sedam mjeseci bio izložen potpunoj izolaciji, jer je u to vrijeme trebalo biti osnovano “društvo patriotskih svećenika” (svećeničko udruženje Dobri Pastir).

Evo kako o tim danima biskupa Čule u zatvoru piše don Ilija Drmić (u Crkva na kamenu, br. 7. 2005., str 39.): “Kad su 26. travnja 1951. iz Zenice u Srijemsku Mitrovicu prevozili određeni broj zatvorenika, među kojima je bio i biskup Čule s 12 katoličkih svećenika, dogodio se inscenirani sudar vlakova u kojem je biskup vrlo teško ranjen, a mnogi su poginuli. Potom je biskup Čule prebačen sutradan u bolnicu u Osijek te u Srijemsku Mitrovicu. Nakon kraćeg boravka u Srijemskoj Mitrovici ponovno je u Zenici, gdje je ostao do 30. listopada 1955. Tad je konfiniran u franjevački samostan u Tolisi. Iz Tolise je otišao 1. lipnja 1956. najprije u Zagreb na preglede a potom na liječenje u Selce. Krajem listopada 1957. godine primio je rješenje da je oslobođen ispaštanja kazne i da se može vratiti svojim biskupskim dužnostima.”  

Biskup Petar Čule bio je teološki znalac, duhovno jak i vrlo skroman. Sudjelovao je na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-1965.). Svojim interventima postigao je da se prilikom liturgijske obnove u misni kanon uvede ime sv. Josipa odmah nakon imena Blažene Djevice Marije.

Sagradio je katedralu u Mostaru i svećenički dom u Potocima. Osnovao je devet župa u zapadnoj Hercegovini i šest župa u istočnoj Hercegovini. Žarko je štovao Isusa i Bogorodicu. Nevin je osuđen na 11 i pol godina zatvora. Prošao je mnoga ponižnja i patnje ali je sve izdržao s Božjom pomoći. Međutim, usred maltretiranja u komunističkom zatvoru teško je obolio, noge su mu oticale i rane su mu se otvarale na nogama usred slabe cirkulacije, pa mu je prijetila opasnost od gangrene a time i od amputacije nogu.

Bio je prorok. Kad je preminuo papa Pavao VI. pitali su ga hoće li možda biti izabran za papu neki kardinal koji ne dolazi iz Italije. On je vrlo samouvjereno rekao kao da gleda u budućnost: „Izbor novoga pape uslijedit će uskoro. Papa koji bude izabran u ovoj predstojećoj konklavi može biti Talijan, ali papa koji bude izabran nakon njega neće biti Talijan.“ ( Fra Drago Kolimbatović OP u Radosna vijest br. 9/1999. str. 10.) Tako je i bilo. Papa Pavao VI. umro je 6. kolovoza 1978., a za novoga Papu je već 26. kolovoza istoga mjeseca bio izabran Talijan don Albino Lucani, koji je uzeo ime Ivan Pavao I. A kako je nakon tridesetitri dana iznenada preminuo nakon njega za papu je izabran Poljak, krakovski nadbiskup Karol Wojtyla – Ivan Pavao II.

Pomagao je siromašnima. Živio je Kristovo siromaštvo. Nakon njegove smrti kod njega nisu pronađena nikakva materijalna dobra niti novčana ušteđevina.

Objavljivao je u časopisima vjerskog, povijesnog i poučnog karaktera: u časopisu Zora (1919.-1920.), Narodna sloboda (1921.), Luč (1926.-1927.), Travnička spomenica (1932.), Katolički list (1936.), Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (1936.-1937.), Vrhbosna (1940.-1942, 1944.). Okružnice je objavljivao  u Obavijestima te Službenom vjesniku Mostarsko-duvanjeske i Trebinjsko-mrkanjske biskupije. Prevodio je knjige apologetske, povijesne i asketske tematike s francuskog, njemačkog i engleskog jezika. Intervente za Drugi vatikanski koncil pisao je na latinskom jeziku. Umirovljen je 1980. godine. Preminuo je 29. srpnja 1985. godine. Pokopan je u katedralnoj kripti sv. Josipa u Mostaru.

Biskup Petar Čule nije bio mučenik krvlju nego mučenik u duhu, vjerski pisac, vizionar i uzor vjere, vrijedan nasljedovanja.