Autor: dr. fra Tomislav Pervan, Katolički tjednik

Advent je vrijeme iščekivanja i nadanja, vrijeme kad čekamo dolazak Obećanoga koji će doći. Kršćani su ljudi nade. Govori o tome i najstariji kršćanski spis, Prva Solunjanima. Pogani, veli Pavao, žive kao ljudi bez nade, dok se mi nadamo Gospodinu Isusu (usp. 1 Sol 4,13). Ta poslanica nalazi se na samom početku nepregledne kršćanske pisane baštine; nemoguće je sagledati što je sve zapisano tijekom minula dva tisućljeća o Isusu Kristu i vjeri. U samome uvodniku govori Pavao o „djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi u Gospodinu našem Isusu Kristu“ (1,3). Vrijedi progovoriti o nadi u vremenu i svijetu koji ne misli ni na prošlost, ni na budućnost, koji kuša živjeti ovdje i sada, u konzumizmu i hedonizmu. Pismo kaže jasno da je Isus Krist, „jučer i danas isti je i uvijek ostaje isti“ (Heb 13,8).

Blagopokojni papa Benedikt nije ostavio iza sebe mnogo enciklika kao njegov prethodnik ili papa Franjo; ograničio se na te tri temeljne krjeposti te o socijalnoj dimenziji kršćanske ljubavi i karitasa. Netko je rekao kad bi bio prisiljen boraviti na nekom samotnom otoku, sa sobom bi uzeo Novi zavjet i Papinu encikliku Spe salvi – U nadi spašeni!Spis nije velik, ali je protkan životnim iskustvom pojedinaca te osobnim iskustvom; u nju je utkao biblijsku teološku misao o nadi, zatim misao kršćanskih teologa i filozofa, poglavito Augustina, do novijega doba, uključujući marksističke mislioce, napose lijevu Frankfurtsku školu. Vrijedi posegnuti za tim spisom koji odiše zbiljskom kršćanskom nadom. Prof. Ratzinger imao je nakanu napisati prikaz katoličke teologije, uspio je dovršiti jedino djelo – o eshatologiji, posljednjim stvarima, gdje je nada temeljna.

Vijetnamski žrtvoslov

Na nadnevak 24. studenoga slavili smo vijetnamske mučenike koje je svetima proglasio Ivan Pavao II., njih 117. Vijetnamski matrirologij-žrtvoslov je golem, računa se da od prvih misionara iz 16. stoljeća, koji su posijali sjeme vjere u tu zemlju, vijetnamska Crkva broji više od 300 tisuća mučenika za vjeru, u vremenima raznih progona. U jutarnjim kratkim mislima koje šaljem u molitvene grupe naveo sam primjer biskupa Franje Ksavera Nguyena Van Thuana koji je proveo 13 godina u komunističkom kazamatu, od toga devet (!) punih u samici, pa me jedan vrli vjernik zamolio da napišem kratki esej o tome sudobnom velikanu, svjedoku i mučeniku za vjeru.

Činim to ovdje u vremenu pomutnje, kad malo tko misli na mučeništvo, a čini mi se, prizivao ga je i Sveti J. H. Newman kao anglikanac u svome prvom Oksfordskom traktatu iz 1833. moleći Boga da (anglikanski) biskupi budu lišeni svojih dobara i imanja te da budu spremni na mučeništvo. Čini se, to bi bila prava opcija i u ovoj pomutnji u njemačkom episkopatu koji se guši u novcu, a tako siromašni u vjeri, dok Pavao poručuje na kraju Prve Korinćanima: „Stojte čvrsto u vjeri!“ (16,13). Poručuje to njemačkim biskupima uporno i papa Franjo.

Papa Benedikt navodi u enciklici primjer biskupa Françoisa Xaviera Nguyen Van Thuana (1928. – 2002.), koji je postao mlad biskupom. Tjedan dana prije nego su Južni Vijetnam i Sajgon pali pod komunističku vlast 1975., imenovan je koadjutorom Sajgona. Sajgon je bio lijep grad, nazvan Parizom Istoka. Na samu svetkovinu Marijina Uznesenja na nebo nadbiskup je uhićen, bez obrazloženja. Odveden u „kamp za preodgoj“. Za komuniste je slovio kao snažna crkvena osoba, kao ugroza, pa je stoga i uhićen. U tamnici je proveo punih 13 godina, od kojih devet u samici, u totalnoj izolaciji.

Tri kaplje vina – jedna vode

Uhićen je tako što nije smio niti mogao ništa sa sobom ponijeti. Praznih ruku. Kao zlikovac. Trajno mu se nametalo pitanje hoće li moći u tamnici slaviti euharistiju. Nakon što je pušten na slobodu, to su pitanje postavljali i vjernici. I u trenutku kad je lišen svega, u žarištu njegovih promišljanja bijaše upitnik: „A što s euharistijom?“ Oni afrički mučenici iz četvrtoga stoljeća odgovorili su svojim mučiteljima: „Sine Dominico non possumus!“ – „Ne možemo živjeti bez Večere Gospodnje.“ Uvijek je naime u vremenima progona i mučeništva euharistija bila kruh života, kruh nade, hrana mučenika. O tome piše Euzebije Cezarejski, svako je mjesto postajalo mjestom slavljenja euharistije, a martirologij 20. stoljeća svjedoči o euharistijskim slavljima u nemogućim uvjetima gulaga i koncentracijskih logora.

Sljedećeg dana dopušteno mu je napisati svojima kratko pisamce što mu treba, najnužnije. Odjeća, pasta za zube, ali je dodao: „Molim vas pošaljite mi malo vina kao lijek protiv želučanih tegoba.“ Vjernici su smjesta shvatili. Poslali su mu bočicu misnoga vina na kojoj je stajalo: „Lijek protiv želučanih tegoba“ te hostija koje su bile skrivene u svežnju. Stražari su ga pitali: „Imate li želučanih tegoba?“ „Da!“ „Ovdje je nešto lijeka za Vas.“

„I nikada ne mogu izreći svoju silnu radost. S tri kaplje vina i jednom kapljom vode na dlanu svoje ruke slavio sam svaki dan svetu misu. To je bio moj oltar, moja katedrala. Moj najljepši pontifikal. Imao sam, primao sam lijek za dušu i tijelo, ‘lijek besmrtnosti, protulijek smrti; imao sam Gospodina Isusa uza se!’, kako piše Sveti Ignacije Antiohijski.

Za svake svete mise u samici mogao sam raskriliti ruke kao da sam prikovan s Kristom na križ. Mogao sam zajedno s Njime piti gorki kalež. Svakoga dana za izgovaranja riječi pretvorbe iz sveg srca i sve duše potvrđivao sam svoj uvijek novi Savez, vječni Savez između Gospodina Isusa i mene, u njegovoj krvi koja se miješala s mojom. Bijahu to najdivnija misna slavlja u mome životu“ (Nada koja nas nosi, str. 128 sl.).

Nada koja nas nosi

Nakon 13 godina u tamnici bio je protjeran iz Vijetnama; papa Ivan Pavao II. pozvao ga je u Vatikan. Znakovit bijaše nadnevak kad je pušten, 21. studenog, Prikazanje Marijino u Hramu. U Godini velikog jubileja Papa ga je zamolio da drži korizmene duhovne vježbe u papinskom dvoru u Vatikanu. Zbirka tih duhovnih nagovora objavljena je pod naslovom Nada koja nas nosi. Izdana je na nekoliko jezika i u njoj se zorno ocrtava duhovni lik toga pastira koji je u nemogućim ljudskim uvjetima, u komunističkom kazamatu, s jedne strane mnoge (pa i stražare) obratio na vjeru, a posebnim je putovima i kanalima krijumčario na listićima kalendara preko povjerljivih osoba duhovne poticaje koji su prepisivani i širili se među vjernicima. To su kratki poticaji, nalik Kempenčevu Nasljeduj Krista ili Josemaria Escriva Put. U nas su dostupni u izdanju Verbuma iz Splita (2014.).

Kako je moralo biti u samici devet godina? Veli, danima bi ostavljali snažna svjetla u ćeliji, danima je znao biti u totalnom mraku. Nije imao prozora na ćeliji, nije znao kad je dan ili noć. Devet punih godina sam! Da ne bi u tamnici obolio od artroze, morao je s noge na nogu poskakivati. Nama je previše biti sam i samo jedan sat. I stalno se pitao je li to volja Božja. Ali za nadbiskupa van Thuana, čiji je život bio izuzetno plodonosan, morala je biti neizreciva bol koju mu je iznenada nanio okrutni i nečovječni sustav.

„Sam u svojoj zatvorskoj ćeliji“, prisjeća se, „i nadalje me mučila činjenica: imao sam 48 godina, u naponu snage, već sam osam godina djelovao kao biskup i stekao mnogo pastoralnog iskustva. Sad najednom, sam, izoliran, neaktivan i daleko od svojih i vjernika.“ Bio je to najdublji pad i trenutak u njegovu životu. I svjestan, naravno, da ne postoji ništa što bi mogao osobno učiniti za sebe – ne može se ni na koji sud prizivati, nitko neće uzeti njegovu stvar, vratiti čast njegovu imenu ili pružiti dokaz o nebrojenim dobrim djelima koja je činio. Obuzeo ga je snažni osjećaj napuštenosti. „Najteže od svega“, kasnije je priznao, „bijaše činjenica što sam se počeo osjećati bespomoćno. Moji planovi, moje aktivnosti, moj trud, sve je bilo uzalud. Ova praktična bespomoćnost opisivala je moje stanje tijekom 13 godina. Htio sam učiniti toliko stvari u službi Crkvi i svom narodu, ali nisam mogao.“

Bog – ne Božja djela

Tada je počeo na nov i dublji način razmišljati o Križu, o Isusu Kristu, o čistoj nemoći Bogočovjeka koji je u smrtnoj agoniji visio na križu. „Sam, od svih ostavljen. Da, upravo je tu, na Križu, doista bila meni srodna duša.“ Netko tko je uronio još dublje od njega u osjećaj očaja. „Zašto si me ostavio, o Bože moj?“ „On, Isus, nije se mogao pokrenuti. Nije mogao propovijedati, nije mogao činiti čudesa, nije mogao dijeliti sakramente. I on je bio bespomoćan.“ Pa ipak, usprkos dubokoj nemoći i boli koju je sam Krist (pod)nosio, „na Križu je izvršio svoje najveće djelo: Otkupio je nas grješnike.

Zahvaljujući njegovoj pomoći, nikada nisam požalio zbog svoje sudbine“. I doista, sve mu se iskristaliziralo jedne večeri kad je duboko u vlastitom srcu osjetio glas, jasan i nepogrješiv, koji ga je izravno pitao – „Zašto se mučiš?“ Glas mu je jasno govorio:

„Moraš razlikovati Boga od Božjih djela. Sve što si činio ili želiš činiti, svi pastoralni posjeti, odgoj i obrazovanje sjemeništaraca, redovnika, sestara i redovnica, izgradnja škola, evangelizacija nekršćana. Sve je to izvrstan posao, sve je to Božje djelo, ali nije Bog! Ako Bog želi da se svega odrekneš i prepustiš posao u njegove ruke, učini to i vjeruj mu. Bog će sam obaviti posao beskrajno bolje od tebe; povjerit će posao drugima koji su sposobniji od tebe. Ti samo trebaš izabrati Boga, ne Božja djela! Bog će to već izvesti ako se totalno opredijeliš za njega.“

Kakvo je to bilo zapanjujuće otkriće! Da bi ga usred svih njegovih muka Bog tako potaknuo da spozna razliku između onoga što Bog čini iz punine i obilja koje smo svi primili, te što sami Bog čini. Naime, najprije nas spasava ono što Bog jest, daleko prije nego što nas može spasiti ono što Bog preko nas čini.

Suzatvorenici – novo polje rada

„Ovo svjetlo“, svjedoči on, čiji je izvor mogao biti jedino sâm Bog, „potpuno je promijenilo moj način razmišljanja. Kad su me komunisti stavili u prtljažnik broda, zajedno s 1 500 drugih zarobljenika te nas prebacili na sjever, rekao sam sâm sebi: ‘Evo moje katedrale! Ovo su ljudi koje mi je Bog poslao i povjerio, dao na brigu. Ovdje je moja misija – osigurati Božju prisutnost među ovom, svojom očajnom, jadnom braćom i sestrama. Božja je volja da sam ovdje. Prihvaćam njegovu volju!’“

Postao je to, kaže, trenutak njegova oslobođenja. „I od tog trenutka nadalje, novi mir je ispunio moje srce i ostao sa mnom 13 godina.“ Svakog trenutka nakon toga, usprkos svim vanjskim okolnostima koje su se urotile da osujete ili čak ubiju njegov duh, utvrđivao bi svoju volju, ojačanu Božjom milošću, više nego ikad, „da živi sadašnji trenutak, ispunjavajući ga do kraja ljubavlju“.

Tijekom tih 13 godina tamnovanja ovaj velikan duha i vjere, u naizgled beznadnu položaju, ostavio nam je dragocjenu knjižicu – Molitva nade. Slušanje i razgovor s Bogom davali su mu sve veću nadu te je, nakon što je oslobođen, postao vjernicima cijeloga svijeta svjedok nade – one velike nade čiji sjaj ne gasne, niti posustaje ni u potpunoj tami osamljenosti.

Taj veliki biskup i svjedok poziva nas da se kao učenici iz Emausa trajno vraćamo u Jeruzalem, na izvore, na početke, gdje je Isus slavio euharistiju, bio mučen, umro, pokopan, ali i uskrsnuo. Stvorimo ponovno od euharistijskog i pashalnog misterija izvor svoje nade, te s Marijom, u Gornjoj odaji, molimo za ponovni izljev Duha Svetoga na cijelu Crkvu.