Dana 21. lipnja 1963. kardinal Giovanni Battista Montini, milanski nadbiskup, izabran je za novog papu u konklavi sazvanoj dan nakon smrti pape Ivana XXIII. U ovoj priči, koju donosi Avvenire, monsinjor Ettore Malnati, biskupski vikar za laike i kulturu Tršćanske biskupije, prisjeća se dana uoči otvaranja konklave i sati koji su rezultirali većinom od 82 prisutna kardinala i izborom milanskog nadbiskupa koji će ubrati plodove ostavštine pape Roncallija, a prije svega Drugog vatikanskog koncila koji je otvoren 11. listopada 1962. Montinija će izabrati kardinali koji su se nadali nastavku ovog crkvenog događaja koji je obilježio povijest Crkve.

Iz “bilješki” objavljenih pod naslovom „S onu stranu brončanih vrata” kardinala Jacquesa Martina, koji je godinama živio uz šestoricu papa, pod nadnevkom 17. lipnja 1963. nalazimo: “Crkva je u žalosti zbog smrti pape Ivana. Tužna vijest u sveopćoj boli, sažeta je u rečenici koja se pripisuje kardinalu Siriju, nadbiskupu Genove: “Bit će potrebno pedeset godina da se poprave štete ovog pontifikata.” Smatra se da ovaj reakcionarni stav dijeli ne samo kardinal Siri nego i kardinal Antoniutti (kandidat Kurije za post-ivanovski pontifikat) uz otvorenu potporu kardinala Ottavianija. No koliko je vidljivo, potonji nema šanse nametnuti se u konklavi gdje se čini da je većina jasno usmjerena na otvorenost prema svijetu koju je živio papa Ivan.

Papa Pavao VI. / Foto: Wikipedia

Povratak na pozicije krute zatvorenosti i nepovjerenja prema suvremenom svijetu slomio bi zamah upravo prekinutog Koncila i uzrokovao bi da Crkva odjednom izgubi sveopće simpatije koje je posljednji Papa za nju stekao. Čini se da je samo jedan čovjek predodređen da nastavi djelo pape Ivana. Njegovo je ime svima na usnama: kardinal Montini.”

Nakon što je 13. lipnja u Milanu predvodio tijelovsku procesiju, Giovanni Battista Montini pripremio je poruku za svoje milanske suradnike 15. lipnja 1963. gdje je naznačio popis otvorenih gradilišta za nove crkve u cijeloj nadbiskupiji. Pismo s nadnevkom 18. lipnja 1963. godine don Pasquale Macchi uručio je don Renatu Corbelliju iz ureda biskupijske uprave; napisao ga je svećeniku u krizi zvanja s očinskim osjećajima i nadom.

17. lipnja kardinal Montini bio je u Rimu i sudjelovao u novendialima (devet dana žalosti za blagopokojnim Papom). Dolaskom u sakristiju vatikanske bazilike “dočekan je s velikim entuzijazmom i posebnim oduševljenjem od strane mnogih kardinala, uključujući Stefana Wyszynskog, nadbiskupa Varšave, i kardinala Laureana Rugambwe, biskupa Bukobe u Tanzaniji. Od tog trenutka smirenost nadbiskupa [Montinija] ustupila je mjesto strepnji i uznemirenosti.”

Osamdeset dva kardinala ušla su i glasovala u toj konklavi 20. lipnja 1963. pod strogim svodovima Sikstinske kapele. Ta je konklava bila posljednja u koju su, uz kardinale, mogli ući i njihovi tajnici, unatoč pravilu extra omnes (“neka svi iziđu“ koje prethodi zatvaranju vrata konklave).

Bilo je pet krugova glasovanja. Među prihvatljivim kandidatima za Kuriju bili su glasovi za Antoniuttija, vrsnog diplomata, koji je bio s kardinalom Celsom Costantinijem u Kini, a potom nuncijem u Španjolskoj. Tajnik kardinala Mauricea Feltina rekao je Don Macchiju da je većina kardinala koji govore francuski za Montinija, dok je tajnik kardinala Maurilija Fossatija [nadbiskup Torina] Montinijevu pobjedu smatrao ne baš lakom.

U konklavi su postala očita dva opredjeljenja Koncila. Prevladala je linija “osvježenja” i “izlaska” Crkve koja će ponuditi nadu čovječanstvu.

Papa Pavao VI. / Foto: Wikipedia

Tako je kardinal zapisao u svojim tajnim bilješkama. J. Martin 21. lipnja 1963.: “Jutros u 11 sati bijeli dim! Tri četvrt sata neizvjesnosti i onda dugo očekivana vijest […]. Vrlo vješt izbor imena: ne mogu postojati dvojica papa Ivana. Ponovno uzimanje imena Pio protumačilo bi se kao naznaka povratka Piju XII., u suprotnosti s Ivanom XXIII. Ime Pavao je, s druge strane, bilo savršeno. Upravo nam je trebao takav papa, nasljednik pape Ivana, za ponovno pokretanje koncilskog stroja: čovjek otvoren suvremenom svijetu, socijalno osjetljiv, poznavatelj Kurije, međunarodno cijenjen i nadasve čovjek Crkve, svećenik i apostol. Jedino se neće veseliti oni koji su, prema nekim glasinama, vršili pritisak na Pija XII. da ga makne iz Rima 1954. godine. U sadašnjim okolnostima, bio bi gotovo zločin ne postaviti na čelo Crkve čovjeka tako spremnog i savršeno prikladnog za ovu službu, tako uzvišenog duha. ‘Nisam vjerovao da je imao toliko neprijatelja i žestokih protivnika‘, rekao je kardinal Feltin kolegi Pinchonu, otkrivajući tako da izbor nije bio jednoglasan […]. Kardinal Feltin, kao i mnogi drugi, uvjeren je da je samo on sposoban naslijediti papu Ivana. Od početka do kraja konklave nisam sumnjao trebam li mu dati glas, dok su drugi, poput kardinala Liénarta i Fossatija, bili vrlo nesigurni].

Kardinal Ottaviani koji je iz vatikanske lože obznanio svijetu da je milanski nadbiskup kardinal Giovanni Battista Montini novi rimski biskup i da će se zvati Pavao VI., svakako nije bio ‘suučesnik’ u tom izboru.”

Nakon što se pojavio u loži vatikanske bazilike s insignijama pape, i sam ganut kao i mnogi, udijelio je svoj prvi apostolski blagoslov Urbi et Orbi koji je posebno uputio staroj majci svoga tajnika don Pasqualea Macchija. Čim je tajnik bio pozvan da se pridruži novoizabranom Papi, stigao je, a Montini mu je rekao: “Vidite što mi se dogodilo” i zatim dodao: “Moj prvi blagoslov upućen je Vašoj majci.”

Poslijepodne istoga dana izbora, Pavao VI. ponovno je potvrdio kardinala Amleta Cicognanija u ulozi državnog tajnika. Zauzeo je papinski stan i prije lomljenja pečata pozvao monsinjora Lorisa Capovilla, bivšeg tajnika pape Ivana XXIII., da dođe i pregleda njegov novi smještaj. Prvo mjesto koje je posjetio bila je kapela koja je ostala bez molitvene prisutnosti Petrovih nasljednika.

Podsjetio je Capovillu na njegovu zahvalnost za Papu Koncila i za dvije izvanredne socijalne enciklike, Mater et Magistra i Pacem in terris.

Papa Pavao VI. / Foto: Wikipedia

Nakon što se smjestio u papinski stan ovo su bile njegove misli: „U papinskom sam stanu, dubok dojam nelagode i pouzdanja u isto vrijeme. Telegrami kod kuće, u Milanu, u Bresciji itd., nekim prijateljima – telefonski pozivi – a zatim noć: molitva i šutnja. Ne, nije tišina, svijet me gleda, vreba me. Moram naučiti istinski ga voljeti. Crkvu kakva jest. Svijet kakav jest. Nije lako! Da bi se tako voljelo, potrebno je proći kroz Kristovu ljubav. Voliš me? Pasi. / O Kriste, o Kriste! / Ne dopusti da se odvojim od Tebe. / O Kriste, o Kriste: ja u Tebi.

Mnogi dojmovi mogu nas dirnuti i zaokupiti, stvarajući fantazije i osjećaje, iz kojih će drugi izvući argumente za konverzaciju i ugodan razgovor; ja ne: trebam hraniti svoju savjest i svoj unutarnji život drugim mislima, onima o ogromnoj službi koja mi je povjerena, o unutarnjem i vanjskom držanju koje mi nameće; pozivanju na Krista, na Boga kojega pretpostavlja kao svoj izvor i razlog postojanja. Svijest sluge prisiljenog na velike stvari.”