Prispodoba o sijaču govori upravo o snazi Božje riječi i plodovima koje daje. Svaka riječ Evanđelja je, naime, poput sjemena bačena u tlo našeg života.

Isus često koristi sliku sjemena, s različitim značenjima. U 13. poglavlju Matejeva evanđelja, prispodobom o sijaču započinje niz drugih prispodoba, od kojih neke govore upravo o onom što se događa u tlu: žito i kukolj, sjeme gorušičino, blago skriveno u polju.

Koje je, dakle, to tlo? To je naše srce, ali to je i svijet, zajednica, Crkva. Božja riječ, naime, oplođuje i predstavlja izazov za svaku stvarnost.

Na početku vidimo Isusa gdje izlazi iz kuće i oko njega se okuplja veliko mnoštvo (usp. Mt 13, 1). Njegova riječ očarava i budi znatiželju. Među okupljenima, naravno, ima ljudi različitih situacija i stanja.

Isusova je riječ za sve, ali u svakom pojedincu djeluje na različit način. Taj nam kontekst daje bolje shvatiti značenje te prispodobe.

Poprilično originalan sijač izlazi sijati, no nije ga briga gdje će to sjeme pasti. Baca sjeme i tamo gdje sasvim sigurno neće donijeti plod: na cestu, među kamenje, u trnje. Takvo postupanje iznenađuje slušatelja i tjera ga da se zapita: kako to?

Ljubav i kalkulacija ne idu zajedno.

Mi smo naviknuti kalkulirati oko nekih stvari – ponekad je i to potrebno – ali toga nema u ljubavi!

Ljubav i kalkulacija ne idu zajedno. Način na koji taj sijač „rasipnik“ baca sjeme dočarava način na koji nas Bog ljubi.

Istina je, naime da sudbina sjemena ovisi također o načinu na koji ga tlo prima i o situaciji u kojoj se nalazi, ali ta Isusova prispodoba nam prije svega govori da Bog baca sjeme svoje riječi na svakovrsno tlo, to jest u svaku našu situaciju: ponekad smo površniji ili rastreseniji, ponekad dopustimo da nas entuzijazam ponese, ponekad nas tište životne brige, ali ima i trenutaka u kojima smo otvoreni i pristupačni.

On ne čeka da postanemo bolje tlo, nego nam uvijek velikodušno daje svoju riječ.

Bog ima povjerenja i nada se da će sjeme prije ili kasnije potjerati klice. Tako nas on voli: On ne čeka da postanemo bolje tlo, nego nam uvijek velikodušno daje svoju riječ. Možda se, videći koliko ima povjerenje u nas, rodi u nama želja da budemo bolje tlo. To je nada, utemeljena na hridi Božje velikodušnosti i milosrđa.

Pripovijedajući o načinu na koji sjeme donosi plod, Isus govori također o svom životu. Isus je Riječ, On je Sjeme. A sjeme, da bi donijelo plod, mora umrijeti. Ta nam prispodoba, dakle, govor da je Bog spreman „rasipati“ za nas i da je Isus spreman umrijeti kako bi stubokom promijenio naš život.

Isus je Riječ, On je Sjeme.

Draga braćo i sestre, u kakvoj nas životnoj situaciji Božja riječ danas zatiče? Molimo Gospodina za milost da uvijek primimo sjeme koje je njegova riječ. A ako primijetimo da nismo plodno tlo, nemojmo se obeshrabriti, nego ga molimo da nas i dalje „obrađuje“ kako bismo postali bolje tlo.

Na um mi pada ona prelijepa slika Van Gogha: „Sijač u predvečerje“. Ta slika sijača pod žarkim suncem predvečerja govori mi također o trudu i naporu težaka. Dojmilo me to da je Van Gogh, iza sijača, naslikao već zrelu pšenicu. Meni se to čini upravo kao slika nade: sjeme je, na ovaj ili onaj način, urodilo plodom.

U središtu tog prizora, međutim, nije sijač, koji stoji sa strane, već, naprotiv, čitavom slikom dominira slika sunca, možda zato da nas podsjeti da je Bog taj koji pokreće povijest, premda se katkad čini odsutnim ili dalekim.

Sažetak kateheze na engleskom jeziku, koji se na kraju papina obraćanja čita na desetak svjetskih jezika, Papa je pročitao osobno.

Na kraju obraćanja ponovio je svoj apel za mir na području Gaze, a više o općoj audijenciji pročitajte na stranici IKA-e.