„Naši zaštitnici su išli različitim putovima, razilazili se u mišljenjima, ponekad je među njima bilo i trzavica i sukobljavali su se međusobno evanđeoskom iskrenošću“, istaknuo je Sveti Otac u homiliji na misi svetkovine sv. Petra i Pavla u bazilici sv. Petra u Vatikanu.
Povijest te dvojice apostola snažno progovara i nama, zajednici Gospodinovih učenika koja putuje kroz ovo naše vrijeme. Na poseban način, gledajući njihovo svjedočanstvo, htio bih istaknuti dva vida: crkveno zajedništvo i životnost vjere.
Prije svega, crkveno zajedništvo. Liturgija ove svetkovine, naime, pokazuje nam kako su Petar i Pavao bili pozvani doživjeti isti udes – mučeništvo, kojim su jednom zasvagda pridruženi Kristu.
Ipak, do toga jedinstva u ispovijedanju jedne vjere nije vodio lak put. Dvojica apostola do tog cilja jedinstva dolaze nakon dugog puta, na kojem je svaki od njih na drugačiji način prigrlio vjeru i živio apostolat.
Njihovo bratstvo u Duhu ne briše razlike od kojih su krenuli: Šimun je bio ribar iz Galileje, Savao pak strogi naučitelj koji je pripadao stranci farizeja; prvi odmah ostavlja sve i slijedi Gospodina, drugi progoni kršćane dok ga ne preobrazi Uskrsli Krist. Petar propovijeda uglavnom Židovima, dok je Pavao potaknut nositi Radosnu vijest poganima.
Znamo da između njih dvojice nije nedostajalo konflikata u pogledu odnosa s poganima, do te mjere da Pavao kaže: „A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu“ (Gal 2, 11). O tom će se pitanju, kao što znamo, raspravljati na Jeruzalemskom saboru, na kojem su se dvojica apostola ponovno suočila.
Petar propovijeda uglavnom Židovima, dok je Pavao potaknut nositi Radosnu vijest poganima.
Predragi, povijest Petra i Pavla uči nas da zajedništvo na koje nas Gospodin poziva nije jednolikost nego sklad mnogih glasova i licâ gdje se ne poništava slobodu svakog pojedinog. Naši zaštitnici su išli različitim putovima, razilazili se u mišljenjima, ponekad je među njima bilo i trzavica i sukobljavali su se međusobno evanđeoskom iskrenošću. Pa ipak, to ih nije spriječilo da žive onaj concordia apostolorum, to jest živo zajedništvo u Duhu, plodnu usklađenost u različitosti.
Sve to pred nas stavlja pitanja o putu crkvenog zajedništva.
Ono se rađa iz poticaja Duha, ujedinjuje različitosti i gradi mostove jedinstva u raznolikosti milosnih Božjih darova, karizmi, darova i službi. Važno je naučiti živjeti zajedništvo na taj način, kao jedinstvo u različitosti, kako bi raznolikost darova, ukorijenjena u ispovijedanju iste vjere, doprinijela naviještanju Evanđelja. Tim smo putem pozvani ići, pogleda uprta upravo u Petra i Pavla, jer nam je svima potrebno takvo bratstvo.
Moramo se predano zalagati oko toga da naše različitosti pretvorimo u radionicu jedinstva i zajedništva, bratstva i pomirenja, kako bi svatko u Crkvi, sa svojom osobnom poviješću, učio hoditi zajedno s drugima.
Sveti Petar i Pavao nas također pozivaju preispitati se u pogledu životnosti naše vjere.
U povijesti dvojice apostola, naprotiv, nadahnjuje nas njihova volja da se otvore promjenama, da osluškuju događaje, susrete i konkretne situacije zajednicâ i u njima vide izazov na koji treba odgovoriti, da traže nove putove za evangelizaciju polazeći od problemâ i pitanjâ koje postavljaju braća i sestre u vjeri.
A u središtu Evanđelja koje smo čuli upravo je pitanje koje Isus postavlja svojim učenicima, a koje upućuje i nama danas, kako bismo mogli raspoznati je li put naše vjere snažan i živ, gori li i dalje plamen odnosa s Gospodinom:
A vi, što vi kažete tko sam ja? (Mt 16, 15).
Zadaća razlučivanja
Svakog dana, u svakom povijesnom trenutku, uvijek moramo posvećivati pažnju tom pitanju. Ako ne želimo da se naše kršćanstvo svede na naslijeđe prošlosti, kao što nas je papa Franjo mnogo puta opominjao, važno je izići iz rizika umorne i statične vjere, kako bismo se zapitali: tko je danas za nas Isus Krist? Koje mjesto zauzima u našem životu i u djelovanju Crkve? Kako možemo svjedočiti tu nadu u svakodnevnom životu i naviještati je onima koje susrećemo?
Braćo i sestre, zadaća razlučivanja, koja proizlazi iz ovih pitanja, omogućuje našoj vjeri i Crkvi neprestano se obnavljati i traži nove putove i nove oblike naviještanja evanđelja. To, zajedno sa zajedništvom, mora biti naša prva želja.
Danas se, na poseban način, želim obratiti Crkvi u Rimu, zato što je ona više od drugih pozvana postati znakom jedinstva i zajedništva, Crkva koja plamti živom vjerom, zajednica učenikâ koji svjedoče radost i utjehu Evanđelja u svim ljudskim situacijama.
Cijelu homiliju Svetoga Oca pročitajte na stranici IKA-e.