U Turskoj danas postoji snažan osjećaj nacionalizma, koji naglašava da pravi Turci mogu biti samo muslimani. To vrši znatan društveni pritisak na turske kršćane, javlja međunarodna organizacija za pomoć progonjenim kršćanima Open Doors.
Od 2020. godine više od 200 stranih kršćanskih radnika i njihovih obitelji – ukupno oko 350 osoba – protjerano je iz Turske, iako su mnogi od njih tamo živjeli desetljećima. Ministarstvo unutarnjih poslova tim je osobama dodijelilo takozvane „sigurnosne kodove“ poput N-82 i G-87, čime im je učinkovito zabranjen ponovni ulazak u zemlju i određeno ih se kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti, javlja LifeSite.
Lidia Rieder, pravna službenica ADF Internationala, upozorila je da turska vlada sustavno poganja kršćane pod krinkom „nacionalne sigurnosti“, protjerujući stotine stranih vjernika i ostavljajući lokalne zajednice bez duhovnog vodstva, na konferenciji OESS-a o ljudskoj dimenziji u Varšavi.
Kršćani kao „sigurnosne prijetnje“
Reider se pozvala na slučaj „Wiest protiv Turske“. Naime, jednom američkom državljaninu, inače protestantu, zabranjen je ulazak u Tursku nakon 30 godina legalnog boravka ondje.
Dana 11. lipnja 2019. Kenneth Arthur Wiest napustio je Tursku kako bi otputovao u SAD. Nakon toga mu je odbijen ponovni ulazak u Tursku zbog zabrane putovanja koja mu je bila nametnuta (ograničenje pod oznakom N-82 „istizan” tahdit kodu), što je značilo da je njegov ulazak u zemlju bio uvjetovan prethodnim odobrenjem Ministarstva unutarnjih poslova.
Ovo je ograničenje uvedeno na temelju neotkrivenih informacija dobivenih od Nacionalne obavještajne agencije (Milli İstihbarat Teşkilatı). Zahtjev podnositelja za dobivanje prethodnog odobrenja bio je odbijen, a njegovi pokušaji da ospori zabranu ponovnog ulaska pred domaćim sudovima bili su neuspješni.
Tursko označavanje kršćanskih stanovnika kao „sigurnosnih prijetnji“ jasna je zlouporaba prava i napad na slobodu vjeroispovijesti ili uvjerenja“, rekla je Rieder.
Međunarodna organizacija ADF trenutno pruža podršku u više od 30 pravnih slučajeva u ime kršćana koji osporavaju te proizvoljne zabrane pred Europskim sudom za ljudska prava i turskim sudovima.
Iako turski Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti, praksa vlasti pokazuje sasvim drugačiju sliku.
Zabrane ulaska i deportacije sve se više koriste kao sredstva za ušutkavanje stranih kršćanskih radnika, dok je teološko obrazovanje i dalje strogo ograničeno – sjemenište Halki, glavna teološka škola Carigradskog patrijarhata, ostaje zatvoreno. Pitanje sjemeništa potaknuo je i američki predsjednik Donald Trump na nedavnom susretu s turskim predsjednikom Erdoganom u Bijeloj kući, o čemu je izvijestio AL Monitor.
Halkijsko sjemenište zatvoreno je 1971. nakon presude Ustavnog suda da privatne visokoškolske ustanove moraju biti povezane s državnim sveučilištima, što je Patrijarhat odbacio.
Protestantskim sjemeništima i dalje se uskraćuje pravni status. Istodobno poučavanje Biblije je zabranjeno, iako su islamski teološki tečajevi slobodno dopušteni pod državnim nadzorom.
Crkvena imovina također se suočava s nepravednim ograničenjima, pri čemu su zajednice poput protestantske crkve u Bursi prisiljene napustiti svoja dugogodišnja mjesta bogoslužja. Sve te prakse zajedno otkrivaju obrazac sustavne diskriminacije protiv kršćana, što predstavlja jasno kršenje članaka 9. i 14. Europske konvencije o ljudskim pravima te samih ustavnih jamstava Turske.
Kršćana u Turskoj ima oko 257 tisuća, što čini tek 0,3 % ukupnog stanovništva.
U Turskoj se nacionalni identitet povezuje s islamom, naglašavajući da pravi Turci mogu biti samo muslimani. To vrši znatan društveni pritisak na turske kršćane, ističe međunorodna organizacija za pomoć progonjenim kršćanima Open Doors.
Iako kršćanstvo ima izuzetno dugu povijest u zemlji, još uvijek se smatra negativnim zapadnim utjecajem. Nije ilegalno napustiti islam i postati kršćanin, ali većina ljudi koji pređu na kršćanstvo suočava se s jakim pritiskom svojih obitelji da promijene mišljenje. Može im se prijetiti razvodom, gubitkom nasljedstva i odricanjem od strane obitelji.