Mr. sc. Igor Žontar rođen je u Sarajevu 13. rujna 1976. Nakon završene srednje škole upisao je teološko-filozofski studij na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Potom je studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu na kojem je 2009. postigao stupanj magistra filozofskih znanosti. Od 2000. djelovao je kao uposlenik Caritasa Biskupske konferencije BiH, nakon čega je, u ime Vrhbosanske nadbiskupije, bio delegiran na mjesto koordinatora za međureligijski dijalog pri Svjetskoj konferenciji religija za mir (World Conference on Religion and Peace). Od 2002. radio je kao koordinator za mlade pri organizaciji Pax Christi te kao tajnik Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Od školske godine 2004./2005. pa do imenovanja veleposlanikom 2019. radio je kao profesor u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu, a u razdoblju od 2009. do 2016. bio je i predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Jedan je od osnivača znanstvenog inkubatora pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, član Društva za razvoj matematike i analitičke filozofije, član uredništava i suradnik međunarodnih i domaćih stručnih časopisa iz područja humanističkih znanosti. Oženjen je te je otac dviju kćeri. Uz to je, nakon 22 godine od uspostavljanja bilateralnih odnosa, postao prvim veleposlanikom BiH pri Suverenom malteškom redu.

Igor Žontar je za Katolički tjednik govorio o predaji vjerodajnica papi Franji, načinu kako je došlo do imenovanja, reakcijama u javnosti i crkvenim krugovima, o mogućoj političkoj karijeri te o naglascima njegova budućeg rada…

Vaša ekselencijo, početkom prosinca ste u pratnji svoje obitelji predali vjerodajnice papi Franji. Možete li nam ukratko kazati kako je prošao taj susret? Što Vam je Sveti Otac poručio?

Susret sa Svetim Ocem je, vjerujem kao i za svakog katolika, bio veličanstven. Od same ceremonije predaje vjerodajnica do osobnog razgovora s papom Franjom, razgovora koji je na iznenađenje mnogih trajao izvan predviđenih vremenskih okvira. Rijetko mi se kada u životu dogodila tako iskazana srdačnost sugovornika, a ovom prigodom Sveti Otac se na moje riječi o tomu da nikad nisam mogao ni zamisliti da ću u svojstvu veleposlanika osobno razgovarati s Papom, našalio: „Ni ja nikad nisam ni pomislio da ću sjediti na ovoj stolici i razgovarati s veleposlanikom.“ Njegove riječi da dragi Bog bira, a ljudi zamišljaju, mene još više obvezuje u daljnjem radu i životu.

Pored uobičajenih razgovora o prijateljskim bilateralnim odnosima, trenutačnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, migrantskoj krizi, Sveti Otac je najveću osobnu zabrinutost iskazao u vezi s odlaskom, napuštanjem zemlje, a osobito zabrinjavajućim statističkim porastom odlaska mladih ljudi. Osobito ga je zanimalo stanje s katolicima u BiH, stanje u katoličkim školskim centrima, ozračje među mladim ljudima i razlozima odlaska. U jednom dijelu razgovora, koji je meni osobno ostao upečatljiv i urezan u sjećanje, Sveti Otac se osvrnuo na djela Ive Andrića promišljajući na taj način o poveznicama njegova književnog opusa i trenutačne situacije u Bosni i Hercegovini. Iskazana misao o tomu da je uvijek, na bilo koji način, bez obzira na okolnosti u kojima se čovjek nalazi, važno graditi mostove prema drugima i drugačijima, u meni i trenutačno izaziva ushit, a osobno daje usmjerenje daljnjeg djelovanja i promišljanja. Također moram reći da sam na stranice svoga srca upisao i nekoliko savjeta koje mi je papa Franjo osobno dao, ali ih trenutačno s osmijehom na licu neću reći. Nešto mora ostati i za mene. Razgovor je završen tako što je Sveti Otac uputio pozdrave i ohrabrenje mladima i potpunu podršku, a meni osobno, prema kazivanjima neuobičajeno, darivao knjižicu, za mene osobno, u kontekstu razgovora, ohrabrujućeg, ali u trenutačnim okolnostima, zanimljivoga naslova: Non sparlare degli altri – Ne ogovarajte druge.

Kako je uopće došlo do Vašega imenovanja veleposlanikom? Koliko Vas je ono iznenadilo?

Ono što mogu reći o samom imenovanju jest to da sam imenovan za izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika Bosne i Hercegovine pri Svetoj Stolici na prijedlog Predsjedništva BiH. Ne treba biti neskroman pa kazati kako je dužnost na koju sam imenovan od iznimnog značaja za mene osobno, a i na radost svih onih koji me osobno poznaju. Stoga koristim i ovu prigodu svim dragim ljudima zahvaliti na riječima podrške i ohrabrenja u trenutcima u kojima čovjek, duboko promišljajući, propituje o ponuđenim životnim opcijama i izazovima. Moram biti iskren pa reći kako sam i sâm, vjerujem kao i mnogi, bio iznenađen imenovanjem, ali sam nakon niza razgovora s ljudima, prijateljima iz političkog, crkvenog pa i znanstvenog svijeta, osobno donio odluku. Protivljenja ima uvijek jer se radi o političkom imenovanju. Nisam karijerni diplomat te stoga ne postoji treći način imenovanja. Ono što mi je najvažnije jest to da razumijem sve strane, ali neke stavove ne želim i ne mogu opravdati i prihvatiti. Stoga, zasigurno nije bilo jednostavno donijeti odluku, ali uz Božju pomoć i podršku obitelji i prijatelja, kao i uvijek, na kraju se sve posloži. Još jednom osobno zahvaljujem svima onima, znanima i neznanima, jer ima i takvih, koji su me predložili, nominirali i ukazali mi povjerenje obnašati ovu časnu i odgovornu službu. Ovom prigodom zahvaljujem i Predsjedništvu Bosne i Hercegovine na ukazanom povjerenju i ohrabrenju.

Poznato je da ste imenovani na prijedlog člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda Željka Komšića koji je tu izabran uglavnom velikom većinom nehrvatskih glasova. Koliko Vam je ta činjenica otežavajuća?

Zaista, stvari ne gledam tako. Uvijek sam na strani realnih, dobronamjernih, općih pogleda i rješenja. Svaki partikularizam, zatvaranje u okvire matrice naši-vaši-njihovi, ne vodi rješavanju poteškoća, čega smo i živi svjedoci više od 20 godina. Takav pristup stvarima ne smije biti način odnosa prema drugima i drugačijima u Bosni i Hercegovini. Uvažavati i cijeniti drugoga, drugačije mišljenje, dopustiti pravo na interpretaciju, uz mogućnost pogreške, predstavlja jedini ispravan put zajedničkog života. No, izneseni stav mora biti i način življenja. Iako su mnogi govorili o bremenu koje nosim, ja stvari ne gledam na takav način i ne želim se, tako promišljajući, uvući u okvire političke paradigme: nisi naš – protiv nas si! Ne, ja ne znam živjeti na takav način. Ja predstavljam državu Bosnu i Hercegovinu pri Svetoj Stolici i na tu sam činjenicu iznimno ponosan. Ono što me osobno zanima i o čemu i danas razmišljam jest krajnji rezultat neke politike, krajnji rezultat dosadašnjih konstrukcija političko-društvene ontologije BiH. Ističem kako logika uma, razboritosti u političkom diskursu mora konačno nadvladati logiku srca, strasti. Politika strasti mora ustupiti mjesto politici razuma. Znam da mnogi ne dijele moje mišljenje, ali raduje me sve veći broj onih koji stvari pokušavaju sagledati objektivno u okvirima postojećih odnosa. Različite su konceptualne sheme, različita gledišta, različiti ishodi, ali ciljevi moraju biti konzistentni. Ako u jednoj koherentnoj mreži uvjerenja nemate konzistenciju, dopustili ste prostor iracionalnosti. Prema tome, nikada se nisam stidio reći da sam katolik, Hrvat te smatram kako ne postoji kriterij, niti dovoljan i opravdan razlog brisanja nečijeg identiteta ukoliko se ne uklapa u postojeće matrice. Čudno je kako smo uvučeni u neku tajnovitu shemu unutar koje više ne promišljamo o ispravnom i neispravnom, lošem i dobrom, pa u konačnici niti o primjerenom i neprimjerenom. Prema tome, uvijek sam isticao da sam katolik, Hrvat, stanovnik Bosne i Hercegovine, građanin Sarajeva, i toga se ne stidim. Još jednom moram istaknuti da kada se stvari pogledaju izvana, dobijete jasniju, ali mnogo složeniju sliku onoga iznutra. Stoga mi je žao da mnogi i danas žive u potpunoj kakofoniji različitih glasova koji rade više na tomu da nas zbune, te na taj način ne doprinose nikomu, a osobito ne onima koji su ostali živjeti i raditi u svojoj zemlji. U moru lažnih informacija, izvrnutih vrijednosti, loših interpretacija, čovjek gubi nadu, obeshrabri se, osjeća decenijski zamor, te na kraju i bez valjana razloga, bez potrebe za objašnjenjem – odlazi. Svakodnevno slušamo kako raste broj onih koji napuštaju zemlju, kako su nam krajevi opustošeni, kao da je taj isti narod, kao neki zasebni, izvanjski entitet, krivac svog odlaska. Često sam mogao slušati i sljedeće: „Crkva je krivac za odlazak ljudi. Crkva nije ništa uradila. Crkva ne može zadržati narod.“ Moram biti iskren pa reći, uzmite samo statistiku o onomu što je Crkva uradila u prethodnih 20-ak godina. O tomu bih mogao pisati stranice i stranice, ali nemam prostora ni potrebe, jer oni koji su u Crkvi, to i znaju. Pogledajte samo što je uradilo Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Matica hrvatska, pogledajte izobrazbu i broj mladih ljudi obrazovanih u katoličkim školskim centrima, pogledajte što su uradili franjevci Bosne Srebrene u skrbi za svoj narod, Centar za pastoral mladih Ivan Pavao II., Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, dvije katoličke teologije, Caritasi itd. Neka mi oproste mnogobrojni koje nisam spomenuo. Smatram da je potrebno i više angažiranih vjernika laika, više glasnika istine, hrabrih i spremnih ljudi koji će zauzdano stati na stranu istine i dobra, biti na strani politike zajedništva i pomirenja, izgradnje bolje, vedrije i optimističnije budućnosti. Svi smo živi svjedoci umora poslijeratne generacije, postupnog pada u stanje defetizma i letargije. Međutim, nikada nisam bio zagovaratelj pesimizma, nostalgije, priče o boljim danima. Takva retorika gubi svaki smisao kada samo pogledate ljepotu naše zemlje, velikodušnost i srdačnost naših ljudi. To je stvarna slika naše zemlje. To je slika o zemlji koju predstavljam. Italija je prelijepa zemlja, ali nema onaj miris Bosne i Hercegovine.

Nije prvi put da gospodin Željko Komšić imenuje Hrvate na poziciju na kojoj ste Vi sada. Isto je učinio i 2012. kad je imenovao nekoliko veleposlanika/ca iz najveće hrvatske stranke u BiH. Čini se da tada mediji s hrvatskim predznakom nisu imali ništa protiv kao kad je riječ o posljednjim imenovanjima. Zbog čega je to tako?

To ne bih želio komentirati. Međutim, jest zanimljivo ozbiljno analitički pristupiti Vašoj tvrdnji u okvirima postavljenog pitanja. Da, dobro ste to zamijetili. Čini se da je na mojoj poziciji samo netko drugi, a isto imenovan od gospodina Komšića, problem ne bi postojao. To je i bio slučaj u prethodnim mandatima, ali znate li nešto više o tomu?! Vjerojatno ne. Da je na mom mjestu danas samo netko drugi, netko tko dolazi iz političkog, a ne vjerskog okružja, to bi bilo prihvatljivo, to bi bilo legitimno, kao što je slučaj i godinama unatrag. Pitam se zašto su neka mjesta rezervirana samo za ljude iz političkog života BiH. Mislim da bi u tom slučaju podrška došla sa svih strana, bez obzira na imenovanje gospodina Komšića. Logika je jasna, nije problem gospodin Komšić. To znači, radi se samo o političkim konstrukcijama, trenutačnim potrebama, čistoj matematičkoj kombinatorici, školskoj algebri zbrajanja prostih brojeva. Premda mislimo da je drugačije, istina sve raskriva. Ja čvrsto vjerujem i znam da su i predšasnici svoju dužnost obnašali dostojanstveno i u cilju što bolje promocije Bosne i Hercegovine. Neke sam osobno i upoznao, i moram reći da se radi o vrijednim, poštenim i obrazovanim ljudima koji su svoj posao dostojanstveno i časno obnašali. Ne mogu kazati ni riječ protiv njih. Ali zašto ne dopustiti prostor i drugima? Zašto javno ne reći istinu? Nekada mi se čini kao da postoji stupnjevanje istine. Ne, sigurnost je stupnjevita, ali se ne može govoriti o stupnjevanju istine. Često zaboravimo kako su stvari nekoć funkcionirale, ne tako davno, kao da se ništa nije događalo prije nas. Čovjek je biće zaborava, ali na sreću i biće sjećanja. Osobno me zabrinjava što intelektualni krugovi šute.

Međutim, ono što mediji ponekada prenose – osobno sam se i uvjerio – ne oslikava uvijek stvarno stanje stvari. Čudno je kako se olako o ljudima koje osobno ne poznajete donosi vrijednosni sud, ali ponovno ističem da svima treba dopustiti pravo na osobni stav i mišljenje. Izmišljene konstrukcije, neutemeljena osobna promišljanja, lažne izjave ne smiju biti javno objavljeni stavovi onih koji se promiču čak i kao katolici. Volio bih vidjeti malo više profesionalizma u takvim medijskim spekulacijama, malo više profesionalne etike. No, sam izabereš put i moraš se nositi s tim. I ja to, u ime istine, prihvaćam. Tek sada znam kako je svim časnim ljudima koje svakodnevno medijski prozivaju za različite stvari. Priča se brzo konstruira, a vi ne znate ni o čemu se radi. To je društvo u kojemu živimo, ali to je i društvo koje osobno svojim primjerom gradimo. Iz ovakvih situacija čovjek izlazi jači i ponosniji, ali dostojanstveno. Danas uistinu postoji izniman problem tzv. fake news, lažnih vijesti, što ujedno predstavlja i globalni problem, te je iz tog razloga jako važno imati objektivnu medijsku sliku. To ne smije biti iznimka, to je pravilo profesionalizma i medijske etike.

Nikad do sada niste bili politički aktivni, niti ste bili član neke od političkih stranaka. Hoće li se to promijeniti? Konkretno, je li uvjet da postanete veleposlanik bio i da uđete u neku od stranaka?

Nisam nikada bio zagovornik takvog tipa logike. Moram biti iskren pa reći da mi je u nekoliko navrata u prethodnim godinama ponuđeno aktivnije se uključiti u političku zajednicu. Na svakom sam prijedlogu srdačno zahvalio i okrenuo se svojim svakodnevnim obvezama. Osobno smatram da se aktivizam može izraziti na različite načine. Osobnu korist nikad nisam tražio, na takav način nisam nikad djelovao. Međutim, i ovdje želim istaknuti da u stranci nikada nisam bio, stranački opredijeljen nisam i ne želim mišljenje ograničavati u uske okvire samo političkog djelovanja. Žalosno je što mnogi danas moraju i protiv svoje volje zastupati interese manjih interesnih skupina, pa čak kad se takvom mišljenju osobno i protive, a sve pod plaštom različitih ciljeva. Mali osobni interesi uvijek oduzimaju slobodu mišljenja i djelovanja. Može li čast, status, pozicija, položaj ili novac, ijedan konstrukt društvene ontologije, oduzeti čovjeku slobodu mišljenja, njegovo dostojanstvo? Nažalost, mnogi su, na različitim stranama društvenog spektra Bosne i Hercegovine, svoju volju podložili malim, prolaznim, univerzalno gledajući, bezvrijednim interesima osobne koristi i lagodna života. Nikada nisam razmišljao na takav način, a svjedok sam da takvih interesnih skupina imamo u svim strukturama i na svim razinama. Radi malih interesa postajete zatočenik tuđeg mišljenja, ostajete bez svoje osobne slobode, kao poslušno dijete pod kontrolom svojih roditelja.

Zanimljivo je slušati ljude koji u osobnim razgovorima iznose stav kontradiktoran stavovima iznesenim u javnim nastupima. To je licemjerno i opasno! Opasno je takve lažne, navodno opće, interese subordinirati volji naroda, a još opasnije je diskreditirati sve one časne ljude koji uistinu rade i skrbe za svoj narod, svoju zemlju, a ne misle u okvirima zacrtanih političkih postavki. Još jednom ponavljam, rezultati pokazuju sve. Rezultat rada je jedino istinsko mjerilo. Matematika je u ovom slučaju jednostavna. U prethodnim godinama statistika, premda se ne treba pouzdavati samo na statistički uzorak, napuštanja zemlje govori sama za sebe. Migracija jest prirodna stvar, ali u našim uvjetima postaje neprirodna pojava. Uz migraciju se usko veže i pitanje demografije. No, bez ljudi se ni demografska slika BiH ne može mijenjati. Mislim da je prošlo dovoljno godina da smo konačno u mogućnosti razumski spoznati stvarno stanje stvari. Odlaze mladi, pametni, obrazovani, dragi ljudi. To je jedina stvar o kojoj bi trebalo ozbiljno promišljati u godinama koje slijede. Tužno mi je bilo svakodnevno gledati redove ispred učionica Goethe instituta u Sarajevu, slušati mladež koja pri upisu u srednje škole, već u prvoj godini, razmišlja o stipendijama i inozemnim studijskim programima. Tko je krivac ovakve slike Bosne i Hercegovine?

Znači možemo očekivati da se i dalje nećete aktivno baviti politikom ili ostavljate otvorenom i tu mogućnost?

Iskreno ne promišljam o takvim opcijama. Ponavljam, ponuđeno mi je nekoliko puta i do sada aktivno se baviti politikom, i to zauzeti važne društvene položaje. Kao što znate, i dalje sam izvan područja političkog djelovanja. Kako svakodnevno spoznajete pregršt stvari, u osobi se uvijek javi neka doza revolta. Međutim, kako sam već naveo, strast, srdžba, rezignacija, osobno nezadovoljstvo ne smiju biti pokretač djelovanja, a osobito ne onog političkog.

Iz Vaše se biografije slobodno može kazati da ste crkveni čovjek. Kako je Vaše imenovanje odjeknulo u crkvenim krugovima u Bosni i Hercegovini?

Na moje osobno iznenađenje, iznimno pozitivan odjek, ali prema onomu što ja znam. Moguće je opet da ne znam nešto što svi drugi znaju. Ja sam i dalje ono što sam i bio. Iznimno sam zahvalan Bogu i našim biskupima što su mi omogućili djelovati na različite načine u pastoralnom životu i poslanju Crkve u prethodnih 25 godina. Kad pogledam unatrag, puno smo toga zajednički gradili, 25 godina nije malo. Posljednja dužnost koju sam obnašao je član Povjerenstva za pripravu prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije. Ta dužnost mi je bila velika čast i privilegija. Moram spomenuti da sam u mjesecima nakon imenovanja dobio više od 100 poruka, mailova, usmenih ohrabrenja, a najveći broj dolazi od ljudi iz Crkve, pa čak i izvan granica BiH. Meni je to bilo dostatno ohrabrenje i znak kako dobri ljudi ne mogu iznositi stavove protivne osobnoj savjesti. Bit ću izravniji, od svih prispjelih čestitki, nekoliko poruka mi je upućeno sa sadržajem: „Dobro razmisli!“ Tih nekoliko poruka su mi bile značajnije u donošenju konačne odluke od svih ostalih. Uvijek znajte, pravičan čovjek ne voli uvjetovanja. Osjećam se slobodan, uvažavajući i druga mišljenja, razumijevajući aktualni trenutak, ali uvijek radeći prema svojoj savjesti. To je jedino etičko načelo djelovanja – čini dobro, izbjegavaj zlo! Nikada neću zaboraviti drage studente, učenike, roditelje i prijatelje koji su iskazali svoje oduševljenje, na različite načine. Nekoliko puta iznesena rečenica kako je moje imenovanje ohrabrenje drugima za mogućnost promjene, te ohrabrenje za ostanak u zemlji, meni znači mnogo. Ponovit ću, oni koji me znaju su s oduševljenjem reagirali. Čak moram reći da je riječ o ljudima različitih svjetonazora, nacija, političkih opcija, ljudima iz različitih Crkava i vjerskih zajednica. Takve me geste još više ohrabruju i usmjeravaju u činjenju dobra. Osobno stvarati, raditi na osobnoj izgradnji, činiti dobro drugima su osobni putokazi daljnjeg djelovanja. Nikad ne dopustite da vas drugi zaustave u osobnom rastu! Lijepo je u Rimu ponovno susresti svoje studente na različitim crkvenim učilištima, ljude koji odrastaju, znanstveno dozrijevaju, a i sami ste u taj mozaik njihovih života ugradili dio sebe.

Već ste imali prigodu susresti nekolicinu svojih kolega/ica veleposlanika/ca. Kakvo mišljenje Bosna i Hercegovina uživa u diplomatskim krugovima? Koliko stranci, ali i Sveta Stolica, poznaju prilike u našoj zemlji?

S kolegama sam u jako dobrim odnosima. Na svakodnevnoj je razini mnogo susreta, razgovora, kolokvija, konferencija, zajedničkih susreta. Jednostavno pomažemo jedni drugima, razmjenjujemo informacije, surađujemo. Ovdje smo svi jednaki, takav je pristup Svete Stolice. Temeljni credo vatikanske diplomacije je neutralnost i nepristranost, nitko ovdje nema pravo prvenstva. Iz tog se razloga svi osjećamo ugodno. Uzajamno uvažavanje u različitosti bi trebalo predstavljati i paradigmu zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. Svi zajedno, na različite načine, u koloritu tradicija, možemo doprinijeti boljem životu i u našoj zemlji.

Drugi jako dobro poznaju prilike u Bosni i Hercegovini, čemu sam svjedočio u različitim razgovorima tijekom proteklih dvaju mjeseci. Nekad pomislim da su čak upućeniji i od nas samih u vezi s trenutačnom  situacijom. Vjerujte, i dalje smo u središtu pozornosti međunarodne zajednice, premda nekad ne djeluje tako. Svakodnevno se razmjenjuju različite informacije. Dobijete pregršt novih spoznaja. Ohrabrenja dolaze sa svih strana. Kada stvari, ali činjenično, spoznate, na svoju zemlju, ali i pojedine aktere političkog i općenito društvenog života u Bosni i Hercegovini, gledate na drugačiji način. Uvijek želim izvući ono pozitivno i na taj način gledati na stvari.

Sigurno je Sveta Stolica upoznata s podatcima o broju katolika u BiH koji je iz godine u godinu sve lošiji. Možemo li očekivati aktivnije sudjelovanje vatikanske diplomacije u rješavanju, prije svega, političkih problema i podjela u zemlji?

Da. Predstavnici Svete Stolice su mi u osobnim razgovorima tijekom nastupnih posjeta izrazili zabrinutost trenutačnim stanjem u Bosni i Hercegovini. Interesantno je naglasiti da ih osobito brine porast broja raseljenih u prethodnim godinama. Dijelovi zemlje su na različite načine osiromašeni i opustošeni, demografska slika sve lošija, odlazak većeg broja mladih sve izvjesniji. No, usprkos tomu i takvim okolnostima, Sveta Stolica je i dalje aktivno angažirana u Bosni i Hercegovini i naklonjena svim njezinim žiteljima u nadi rješenja trenutačne situacije.

Koliko i na koji način Vi svojim angažmanom možete pomoći boljoj situaciji Hrvata-katolika u BiH, ali i svih drugih građana?

O tomu je još teško reći nešto konkretnije. Praktički, tek sam stupio na dužnost. Ono što mogu reći, svoju zemlju ću dostojno predstaviti. Svakodnevno ću raditi za dobrobit svih, a osobito Crkve.

Gdje se vidite u skorijoj budućnosti? Iako je još rano govoriti, imate li želju i dalje biti u diplomaciji?

Ja se najbolje osjećam u profesorskim vodama, nekako mi se to čini prirodnim okružjem. Stekao sam desetke prijatelja u akademskoj zajednici i toga se teško riješiti. To vam je kao virus koji je uvijek aktivan, premda ga nekad pokušavate staviti u stanje mirovanja. Nadam se i vjerujem da je ovo samo kratka stanka usvajanja novih znanja, jezika, iskustava, osobne izgradnje, upoznavanja novih ljudi iz svijeta međunarodne politike i diplomacije. Mislim da ću u budućnosti na takav način moći puno više doprinijeti svojoj zajednici i mladim ljudima Bosne i Hercegovine. Za mene je najvažnije u svakom poslu ostati dostojanstven i čovjek, a sve drugo je tako prolazno. Veseli kada od drugih čujete, pa i u ovim danima, pozitivne i pohvalne riječi o sebi. Ne možete ostati ravnodušni. Prema tome, premda se nekada posao profesora čini teškim, uvijek svima poručujem kako rad s mladim ljudima ima smisla, osobito ako ti isti mladi ljudi vole vas, a vi volite njih. Ja sam i dalje za njih ostao njihov „profa“.