Narav raskola

Krivovjerje se odnosi na odstupanje od vjere, dok se raskol (shizma) odnosi na prekid crkvenog zajedništva, pojašnjava Zajednička pravoslavno-katolička radna skupina sv. Irenej[1].

Raskol je namjera i djelovanje protiv vodstva i jedinstva Crkve te predstavlja završnu točku u procesu udaljavanja, ali nije nužno i konačan.

Raskol se može izliječiti; stoga je reverzibilan.

Može se prevladati traženjem oblika različitosti koji su spojivi sa zajedništvom. Modeli zajedništva trebaju pratiti tipologije raskola kako bi se mogla zamisliti pomirena Crkva.

U kanonskoj predaji prvoga tisućljeća i Pravoslavne Crkve razlikuje se između parasinagoge i raskola. Dok parasinagoga označava okupljanje koje osnivaju disidentski klerici i/ili laici te koje riskira postati „skriveni raskol“, raskol je čin formalnog odvajanja.

Parasinagoga predstavlja mogući stadij raskola – pred-raskolničku situaciju koja još nema institucionalni ni doktrinarni oblik. Ona postaje raskol kada se uspostavi pseudo-kanonska struktura koja sebe smatra legitimnom zamjenom za kanonsku crkvenu zajednicu.

Raskol nije prvenstveno dogmatski, nego eklezijalno-kanonski fenomen.

Raskol nastaje iz odbacivanja crkvenog autoriteta, a ne nužno iz teološke razlike.

Prema pravoslavnoj kanonskoj predaji, raskol nastaje kao posljedica neslaganja koje kulminira izricanjem anateme od strane biskupskog tijela, čime dolazi do prekida crkvenog zajedništva.

Prema katoličkom kanonskom pravu, „…raskol je uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni“ (CIC 1983., kan. 751).

U obzir se uzimaju dvije dimenzije: prekid zajedništva s rimskim biskupom (prekid s vodstvom) i prekid zajedništva s drugim članovima Katoličke Crkve (prekid u zajedništvu).

U tom je kontekstu važno prisjetiti se da Drugi vatikanski sabor razlikuje one koji su rođeni unutar odijeljenih zajednica od onih koji su počinili izvorni čin odvajanja (Unitatis redintegratio, br. 3):

A oni koji se sada rađaju u takvim zajednicama i napajaju se vjerom u Krista, ne mogu biti optuženi za grijeh rastavljenosti i Katolička ih Crkva grli s bratskim poštovanjem i ljubavlju.

Iako razlozi raskola mogu biti teološki, politički, kulturni, psihološki i ekleziološki, nijedan od tih čimbenika sam po sebi nije dovoljan da objasni odvajanje. Iznad svih teoloških i ne teoloških faktora, raskol prije svega postoji u ranjenom sjećanju Crkava.

Osim formalnih (javnih neslaganja između crkvenih zajednica), postoje i neformalni oblici raskola (npr. pojedinci koji se ne slažu s crkvenim naukom, a formalno ne napuštaju Crkvu).

Od raskola prema zajedništvu

Prevladavanje raskola moguće je samo po onima koji znaju razumjeti drugoga, prihvatiti ga unatoč razlikama i spremni su pokazati nesebičnu ljubav prema svojoj „odijeljenoj braći“. Prihvaćanje istine ne može se nametnuti, ali se može nadahnuti.

Sebedarna i postojana ljubav jedina je nada za podijeljene kršćane: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13, 34).

[1] Skupinu čini 26 teologa – 13 pravoslavnih i 13 katolika – iz više europskih zemalja, Bliskog istoka i Amerike. Osnovana je 2004. godine u Paderbornu (Njemačka). Član skupine je o. Ivan Pleše, OCD, tajnik Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog koji nam prenosi zaključke ovogodišnjeg sastanka u Ateni. Glavna tema bila je: „Raskoli između Istoka i Zapada: povijesni, sustavni i kanonski pristup.” Odlučeno je da će se iduće zasjedanje Irenejove skupine održati u studenome 2026. u Lyonu (Francuska).