Samostan spada u najstarije samostane u svijetu i većim se dijelom nalazi pod zemljom, odnosno uklesan u živu stijenu, piše portal Svjetlo riječi. Nalazi se jugoistočno od glavnoga grada Erevana, a do njega se stiže lošim asfaltnim putom za približno sat i pol umjerene vožnje. To područje pripada armenskoj pokrajini Kotajk koja zauzima središnji dio Armenije. Samostan je smješten u gornjem toku rijeke Azat i okružen je strmim liticama riječnoga kanjona. Danas je samostan kao i područje u kojemu je smješten svrstan na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine

Osnovao ga je u 4. st. sveti Grgur Prosvjetitelj, zaslužan za pokrštavanje Armenaca, i to na mjestu gdje se u špilji nalazio sveti izvor. Povijest ovoga samostana jako je burna, a tijekom povijesti mijenjao je naziv. Najprije se zvao Ajrivank (Špiljski samostan). Danas se, prema koplju kojim je proboden Isus na križu, zove Geghardavank. To je koplje prema predaji u Armeniju donio apostol Juda Tadej. Danas se koplje koje je dugo čuvano u samostanu Geghard nalazi u središnjoj riznici Armenske Crkve u Ečmijadzinu.

Crkva uklesana u stijenu

Crkva u stijeni / Foto: Svjetlo riječi

Prvobitni samostan je uništen u prvom prodoru Arapa u ova područja tijekom 9. i 10. stoljeća. Osvajači su ga rušili, uništavajući crkvenu imovinu i vrijedne rukopise. Samostan je stradavao i od zemljotresa koji ovo područje pogađaju relativno često, ali je on i obnovljen u 12. i 13. stoljeću za vrijeme armenskih vladara iz Bagratidske loze, uz novčanu pomoć hodočasnika koji su dolazili vidjeti relikvije svetih apostola Andrije i Tadeja, koje su također smještene u crkvi ovoga samostana. Od tada samostan nosi i neslužbeni naziv Samostan sedam crkava ili Samostan četrdeset oltara. Naime, u samostanskom kompleksu bilo je nekoć sedam crkava s ukupno četrdeset oltara.

Pored nadzemnih građevina, geološka struktura oko samostana dopuštala je da se neke od građevina isklešu u živim stijenama, poput najstarije samostanske građevine, kapele svetoga Grgura čija izgradnja datira u 1177. godinu. To su vjerojatno najljepše i najraskošnije građevine koje je čovjek izgradio uz sudjelovanje prirode: prirodne špilje postale su dijelovi unutrašnjosti crkava.

Crkva u stijeni / Foto: Svjetlo riječi

Kako armenska narodna arhitekture ima tradiciju gradnje slojevitih krovova, tako su i na crkvama ovoga samostana središnji slojevi viši i stoje na četiri snažna stupa unutar građevine. Takav je krov i na glavnoj crkvi izgrađenoj 1215. godine. Ta je crkva građena uz pokroviteljstvo braće Zakara i Ivana, a sagrađena je izravno nasuprot planini. Sama crkva predstavlja klasičnu armensku gradnju, gdje je u tlocrtu upisan križ s kupolom na sjecištu njegovih krakova. Crkva iznutra ima stalaktite te predstavlja najbolji primjer ovakve gradnje u Armeniji. U kutovima crkve nalaze se male dvokatne kapele, a unutarnji zidovi su ukrašeni mnogim reljefnim simbola, obično različitim križevima, ornamentima ili reljefnim prikazima životinja, kao i natpisima pokrovitelja. Narteksom je ova građevina povezana s najstarijom crkvom isklesanom u ovom kompleksu, izgrađenom između 1215. i 1225. godine.

Skriveni samostan

Samostan Geghard / Foto: Svjetlo riječi

U kompleksu nalazimo dio poznat po nazivu Gavit koji se koristio za obuku i sastanke, a također za prijam hodočasnika i posjetitelja. Tu je još špiljska crkva Avazan, poznata kao „cisterna za vodu”. Ta crkva smještena je sjeverozapadno od gavita, a isklesana je 1240-ih godina na mjestu stare špilje s izvorom prema projektu arhitekta Galdzaka. Pored nje je Žamatun – grobnica kneževa iz 1283. godine i druga špiljska crkva Astvacacin, poznata kao Bogorodičina crkva, zatim kapela Svetoga Grgura i dr.

Neobično zdanje koje se više nalazi u stijenama nego na površini posjećuju turisti iz cijeloga svijeta, u želji da vide čudo stare arhitekture i njegovu povezanost s prirodom.

Već početkom 13. stoljeća samostanski kompleks dobiva vodoopskrbni sustav, kao i visoki obrambeni zid oko objekata, te postaje zatvoren, a monasi su živjeli u kamenim ćelijama koje su bile isklesanima u stijenama ispred ulaza u zidinama, kao i nekim postraničnim dijelovima kanjona koji se grana neposredno ispred samostana. U dvorištu crkve, ispred svih crkvenih i samostanskih objekata, nalaze se hačkari, kameni križevi, koji su također dijelom isklesani u okolnim stijenama. Neki su od njih onamo doneseni, a izgrađeni su većinom od vulkanskih tufova.

Danas je samostan stjecište brojnih hodočasnika koji dolaze da se poklone svetačkim relikvijama. Neobično zdanje koje se više nalazi u stijenama nego na površini posjećuju turisti iz cijeloga svijeta, u želji da vide čudo stare arhitekture i njegovu povezanost s prirodom.

Relikvija svetoga koplja

Jedna od brojnih relikvija koje se čuvaju u Armenskoj Crkvi jest i koplje kojim je jedan od vojnika probo Isusov bok na križu. Njime se posvećuje sveta krizma u Armenskoj Crkvi i doista je jedna od najdragocjenijih relikvija. Armenski izraz za koplje (geghard) dao je ime samostanskomu kompleksu u gornjem toku rijeke Azat.

Povijest Armenaca svjedoči da je čudesna moć relikvije svetoga koplja ozdravljala ljude od tjelesnih i duševnih bolesti.

O tomu koplju govori i Ivanovo evanđelje: „Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda” (19,33-34).

Sveto koplje zapravo je samo vršak koplja. Prema tradiciji, u Armeniju ga je donio apostol Juda Tadej. U 18. stoljeću ova je relikvija prenesena u središte Armenske Crkve u Ečmijadzin. Povijest Armenaca svjedoči da je čudesna moć relikvije svetoga koplja ozdravljala ljude od tjelesnih i duševnih bolesti. Tako je tijekom 18. i 19. stoljeća koplje u nekoliko navrata proputovalo provincijama Armenije, a neko vrijeme bilo je i u Tbilisiju, u Gruziji.

Danas se u svijetu zna za još dvije relikvije za koje se vjeruje da su koplja kojim je Isus na križu proboden. Čuvaju se u Rimu (bazilika sv. Petra) i u Beču (Palača Hofburg).