Davne 1950. Oswald, Margaretin pokojni suprug je snimio najavu koja se koristi na podzemnoj mreži. Nakon što je umro, McCollum, umirovljena liječnica opće prakse, svaki bi dan odlazila na svoju mjesnu željezničku stanicu i slušala mužev glas, piše Aleteia.

Sjedeći na klupi, udovica bi svakih nekoliko minuta čula njegov poznati glas kad bi na peron stigao novi vlak. To joj je pomoglo i donijelo malo utjehe.

Međutim, snimka je na kraju zamijenjena elektroničkom verzijom 2012. Tako je McCollum otišla u tvrtku London Transport vidjeti mogu li joj dati kopiju originalne snimke.

Osoblje londonskog podzemlja uložilo je mnogo truda da pronađe originalnu snimku. Proces digitalizacije značio je da su sve podzemne snimke stavljene u arhive, te je trebalo raditi na obnavljanju glasa.

No, umjesto da daju kopiju udovici, tvrtka je napravila korak dalje. Toliko su bili dirnuti McCollumovom pričom da su odlučili vratiti Oswaldovu snimku na stanicu gdje McCollum može nastaviti posjećivati ​​svaki dan.

Prema All on Boardu, motivacijskom Instagram računu koji vode dva pisca londonske podzemne željeznice, to je jedina postaja na mreži Northern Line Underground koja ima takvu snimku. Štoviše, za svaki vlak koji ulazi u stanicu, Oswaldova poruka se pusti tri puta, što mora biti posebno dirljivo za McCollumovu.

Činjenica da se osoblje podzemne željeznice toliko potrudilo da umiri udovicu u nevolji pokazuje ljudsku stranu vrlo velike organizacije. I dirljivo je što nekoliko godina nakon muževljeve smrti, njegova žena još uvijek pronalazi način da se poveže s njim dok se jednom ponovno ne sretnu.