Junko kaže da je pohađala katoličku školu i sveučilište, ali nikad se nije previše zanimala za vjeru. Kada se trebala udati za sadašnjeg supruga, on joj je otkrio da je katolik, a ona napomenula da bi možda, da nije imala prethodnog iskustva s katoličanstvom, vjerojatno neprijateljski reagirala na tu izjavu. Pročitajte više u nastavku.
Junko Kusanagi je Japanka koja je 49 godina živjela kao ateist. Međutim, bolest supruga, koji je katolik, dovela ju je do toga da vjeru više nego ikad smatra neophodnim elementom u svom životu, donosi zenit. org.
Junko kaže da je pohađala katoličku školu i sveučilište, ali nikad se nije previše zanimala za vjeru. Kada se trebala udati za sadašnjeg supruga, on joj je otkrio da je katolik, a ona napomenula da bi možda, da nije imala prethodnog iskustva s katoličanstvom, vjerojatno neprijateljski reagirala na tu izjavu. Međutim, njezin prijašnji kontakt s katolicizmom omogućio joj je da nema tako odbojnu reakciju na vjeru svog supruga. Nešto kasnije, kada su dobili sina, Junkin muž je izrazio želju da ga krsti, na što je ona isprva malo oklijevala da to učini.
Odlučila se posavjetovati sa suprugovom sestrom koja joj je rekla da je uvijek osjećala Božju prisutnost u svom životu jer je bila krštena kao dijete, a to je potaknulo Junku da prihvati krštenje njenog sina. Dijete se krstilo, a Junko se sjeća kako joj je suprug rekao da je jako sretan jer čak i da im se nešto dogodi, njihov sin će biti u dobrim rukama.
Shvatila je da je njegova vjera toliko čvrsta čak i u velikoj neizvjesnosti. To ju je natjeralo da preispita svoj stav o vjeri.
Junko napominje da joj je život tekao glatko do listopada 2022., kada joj je suprug rekao da mu je dijagnosticiran rak. Tada se toliko zabrinula za budućnost svog supruga i obitelji da je pala u šok. Unatoč tome, njezin suprug bio je vrlo pribran, što ju se dojmilo. Pitala ga je kako može biti tako miran, na što je on odgovorio: “Dobro sam. Bog je uvijek ovdje”. Od tog trenutka otkrila je nešto što nikada nije vidjela u osobi svog supruga, vjeru koju je tumačila jednostavno kao nešto što njezinog muža čini “smirenom i običnom” osobom. Shvatila je da je njegova vjera toliko čvrsta čak i u velikoj neizvjesnosti. To ju je natjeralo da preispita svoj stav o vjeri.
Tako je Junko započela svoj put u Crkvi, a između ostalog zahvalna je župnoj zajednici zbog pratnje i dostupnosti da budu uz nju u teškom trenutku.