Japanski grad Hirošima se na današnji dan, prije 74 godine, mirno pripremao za još jedan dan. Japan jest bio u ratu, ali rat se nije vodio na njegovom tlu. A onda je u 8 sati i 15 minuta ujutro američki bombarder Enola Gay izbacio svoj smrtonosni teret, atomsku bombu nazvanu "Little Boy", koja je u samo nekoliko sekundi nakon eksplozije pobila 70 do 80 tisuća stanovnika.
Po naredbi tadašnjeg američkog predsjednika Harryja S. Trumana, 15 kilotona teška atomska bomba sa 60 kilograma obogaćenog urana eksplodirala je na visini od oko 600 metara, izazvavši toplotni val temperature više od 5.000 Celzijevih stupnjeva, snažni udarni val brzine 800 km/h i plamene oluje koje su uništile gotovo sve unutar dvanaest četvornih kilometara. U godinama koje su slijedile, broj stradalih od posljedica radijacije došao je do brojke 140.000, a ni danas nije poznato koliko je bilo malformirane djece i neizravnih posljedica ove strašne tragedije.
Prije desetak dana u Hiroshimi je bio naš pomorac Tonči Špadić, koji je za HKM naglasio da je tom prilikom posjetio i prekrasno uređeni Memorijalni centar. “Međutim, u cijelom parku vlada grčevito i sumorno ozračje, a bijelci koji ga dolaze posjetiti gotovo da imaju potrebu ispričati se japanskom narodu.”
Japanci će teško oprostiti tragediju
Špadić smatra da ta tragedija nije tragična pogreška samo američke Vlade koja je odlučila rat prekinuti bacanjem atomske bombe, nego cijeloga čovječanstva. “I Japanci to nikada neće zaboraviti, niti oprostiti. Njihov kodeks časti podrazumijeva borbu do kraja. Primjerice, nakon što su 1945. bačene atomske bombe i nakon što je car potpisao kapitulaciju, 100.000 japanskih vojnika je istog trenutka počinilo harakiri. Hoće li oni ikad to oprostiti? Teško, jer će to ostati uvijek u njihovoj svijesti. Dokaz njihovog načina ratovanja i stila života je njihovo ekonomsko uzdizanje nakon Drugoga svjetskog rata, tako da je Japan trenutno jedna od najvećih svjetskih sila.”
Dva čudesna zahvata Neba
U Hirošimi je isusovac o. Hubert Schiffer bio jedan od četvorice njemačkih isusovaca koji su preživjeli atomski napad na taj grad. Bili su samo osam blokova udaljeni od mjesta eksplozije i ne samo da su preživjeli eksploziju, već i posljedice radijacije. Nakon rata su ih i američki i japanski liječnici pregledavali više od dvjesta puta i pratili njihovo stanje i bili su svi zadivljeni. Umrli su mirno, gotovo četrdeset godina nakon eksplozije atomske bombe. Njih četvorica nikad nisu ni sumnjali kako su bili pod Božjom i Gospinom zaštitom. “Živjeli smo po fatimskim porukama i molili krunicu svaki dan”, tako su objašnjavali razloge svoga čudesnog preživljavanja.
Samostan Mugenzai no Sono (Vrt Bezgrešne) čudesno sačuvan
Ista bomba je bačena i u Nagasakiju tri dana kasnije, ali tu treba spomenuti našu Gospu Fatimsku i velikoga Gospinog apostola Maksimilijana Kolbea. On je u Nagasakiju izgradio i jedan franjevački samostan koji je u vrijeme pada bombe na Nagasaki ostao – neoštećen. Kako podsjeća naš sugovornik, “koliko god su Kolbeu govorili da ne radi samostan baš na tom području, on je sagradio samostan ondje gdje je dobio smjernice od Gospe. Tu se vidi ruka Gospine zaštite svih onih koji su se našli u tom samostanu. Svi su preživjeli i nitko nije umro od radijacije niti ikakvih posljedica radijacije.”
Atomsko oružje ne može biti rješenje!
Tonči Špadić, koji nam je ustupio ove fotografije, zaključuje da je teško ostati ravnodušan prilikom posjeta Hirošimi. “Tamo osjetite da se tu dogodilo nešto jako loše i negativno, što se ne smije opet ponoviti! Svi veliki vođe se pozivaju na atomsko oružje, ali to nije i ne smije biti rješenje za ikakav napredak čovječanstva. Atomska bomba ne smije nikad više biti rješenje za ništa!”