Nema panike ni beznađa

Mišljenja je, kako je istaknula u razgovoru za Katolički tjednik, da je koronavirus učinio tako da su siromašne zemlje isplivale još više u siromaštvu.

„Pogodilo nas je sve, zbog toga što nekako nastojiš nešto učiniti za taj svijet; barem donijeti nadu i pomoći onoliko koliko možeš, odnosno koliko nama naši dobročinitelji i naša družba pomognu; i sve to s ljubavlju učiniti što će ljudi osjetiti; međutim, sada te pogodi nešto da ideš 100 koraka ‘unatrag’“, primijetila je misionarka.

Kazala je kako ju se posebno dojmilo što su u Beninu, i pored svega toga, ljudi sačuvali mir – nema panike, ni beznađa.

„Sve nekako to prihvaćaju kao iz Božje ruke. Samo kažu trebamo se ispitati zašto. Zašto u cijelom svijetu?! I svima je čudno kako se sad cijeli svijet složio u tome – kao nikad ni u čemu. Pred jednim malim virusom pokleknuo je cijeli svijet. Zaključak, moj osobni je, kako je ipak Gospodin dopustio da se Sotona odriješi malo i da se učini nama kako vlada, te gledajući zla koja čini, da možemo mi nekako, sa svoje strane kao vjernici, učiniti kako bi se to zlo smanjilo i da ipak ne izgubimo nadu i vjeru u Boga. Svi mi mislimo da smo čvrsti, ali trebamo uvijek moliti za to“, posvijestila je s. Jacinta progovorivši u nastavku o restriktivnim mjerama.

Naglasila je kako je sve s te strane kao i u Bosni Hercegovini, možda samo malo strože.

„Postojala je i jedna razlika: u početku je donesena odluka da se samo Katoličkoj Crkvi zabrani služenje misa, da se katoličke crkve zatvore. Međutim, onda se Biskupska konferencija podigla – zašto baš samo mi?! Ako je samo nama zabranjeno, onda treba biti svima! Odgovorili su kako smo mi mnogobrojni, kako svaki dan imamo liturgije i obrede, svaki dan se masovno okupljamo… No, biskupi su ustrajali da što važi za jedne – važi za sve, te ako niti jednoj drugoj vjerskoj zajednici nije zabranjeno, neće biti ni njima. Na kraju su zabrane važile za sve vjerske zajednice. Ali kada je odlučeno da se crkve otvore, te da se može početi s misama i obredima, onda su zahtijevali kontrole. I zaista, žandari u odori i policija u civilu kontroliraju točno mjesta u crkvi, nošenje maski, pranje ruku. Mi smo za pranje ruku napravili mjesta po cijelom dvorištu, k’o postaje križnog puta“, našalila se simpatično misionarka.

Sva uprava u domaćim rukama

Prve sestre njezine družbe došle su u Benin 1988. godine.

„Prve dvije sestre, s. Doroteja i s. Maristela, i dandanas su dolje. Poslije toga su došle još tri sestre, dvije iz hrvatske provincije, jedna iz slovenske i na kraju ja. I sad smo ostale nas tri dolje: s. Doroteja, s. Maristela i ja – sve više starije i sve više šepavije“, kazala je u šaljivom tonu.

„Ali ipak se nekako držimo i idemo jer Bog nam je dao zvanja: imamo za sada 33 žive i jednu pokojnu Afrikanku i evo, od prije godinu dana, postupno smo predavale odgoj mladih u afričke ruke, po stupnjevima: kandidatura, postulatura, novicijat. Od prije godinu dana imamo i novu delegatku – jer smo delegatura službeno dolje – i ona je Beninkinja. Tako da je sada sva uprava u njihovim rukama. Imamo šest zajednica – četiri na jugu i dvije na sjeveru Benina. Ja sam sada skoro godinu dana u Porto Novu na jugu. Imamo za sada sedam u novicijatu, mislim, osam kandidatica i tri postulantice. Budućnost je tu, u nekoliko afričkih zemalja nas zovu da dođemo. Sada smo u fazi da razmišljamo u koju otići“, ponosno je istaknula sestra.

Podjsetila je kako uglavnom nastoje vršiti svoju karizmu – njegu bolesnika, na svim razinama, u njihovim domovima i bolnicama, na sve načine. Postoje zatim sestre zaposlene u katoličkim osnovnim školama; rade s mladima, s odbačenom i napuštenom djecom – zbog toga i na sjeveru i na jugu imaju po jedno sirotište s oko 40-50 djevojčica gdje potpuno brinu o njima; sudjeluju i u pastoralu župe: vjeronauk, uređenje crkve, organizacija, vođenje duhovnih vježbi, susreti s mladima…

„Ove godine nas je malo korona u tome spriječila, ali Bog zove i kad je korona na djelu“, dodala je misionarka Petrović.

Smanjiti umiranje majki pri porodu

Želja im je dovršiti kuću i dječje sirotište, a poslije toga žele u njihovim, kako kažu, dispanzerima – centrima za zdravstvo otvoriti porodilište – što im traže godinama. „I sada sestre imaju volju i ima onih koje su osposobljene, ali bi trebalo još osposobiti i pripremiti teren. Ako Gospodin dopusti, mi bismo rado to prihvatile – otvoriti porodilište kako bismo, s naše strane, učinile sve da se smanji postotak smrti žena prilikom poroda jer je izrazito velik. Nakon njihove smrti nitko ništa ne odgovara, takvi su uvjeti života i sve… To nam je sada jedan veći projekt, a svaka pomoć dobro dođe“, poručila je redovnica.

Prirodna selekcija…

Svim misionarima poseban izazov je glad. S. Jacinta je  otkrila kako su u početku brinuli za pothranjenu djecu – što i sada rade, ali ne tako službeno jer nemaju one pomoći koju su primali ranije iz Amerike i drugih zemalja.

„Ukinuli su je zbog toga što svugdje, pa tako i kod nas – dok dođe do Benina, pola toga nestane, a piše da je došlo sve. Sestre se još uvijek brinu za gladne, siromašne, ali ja bih rekla da je jedan visok postotak – do pete godine života – još uvijek prirodna selekcija. To je posebno izraženo na ruralnim područjima, dok se u predgrađima i gradovima to još nekako smanjuje, ali je ipak zastupljeno. Kad si ti neishranjen, onda nemaš ni imuniteta – malarija je svakodnevni kruh. Za koronu se diže panika, za malariju nitko, a umire od nje i više od 5.000 ljudi godišnje. Od nje nisu pošteđene ni bebe koje su danas rođene – sutra mogu imati malariju jer se prenosi preko krvi, genetski. Virus ostaje učahuren u krvi i dolazi do erupcije čahure i aktiviranja malarije, iako nije bilo uboda komarca“, upozorila je misionarka.

„Korona je izazov, ali kada je bila epidemija virusa ebola i kad su djeca umirala iz minute u minutu, to nitko nije znao, samo oni koji su u Beninu. Tada je u jednoj župi, koju znam, u mjesec dana preminulo 150 djece mlađe od 10 godina. Kada je bila poslije toga jedna vrsta lasa – nitko nije znao. I sada – s malarijom imamo svakodnevno umiranje, ali to svijet ne doživljava. Tako da tamošnji ljudi su to prihvatili kao: naišao je još jedan virus kao i svi drugi. Oni su uvijek, tako da kažem, pod tim nekim udarima epidemije, da im takvo stanje s koronom nije nešto posebno novo. Ali se ispoštovalo ono što se moralo ispoštovati. Mi ne možemo dolje imati ni pravih rezultata jer oni koji su na rubu – kako će oni znati kada nemaju ni struje, ni radija, ni vode – ničega?! Kako će oni znati da se nešto događa osim kroz susrete i kretanja… Međutim, nisu mogli biti šokirani – tko će njima sad to objasniti… Važna je malarija!“, upozorila je misionarka dodavši kako Beninjani za koronu pitaju: „Je l’ to jače od malarije il’ slabije?“.

Na kraju je uputila apel za pomoć i iskrenu zahvalu svim dobročiniteljima.

„Preporučam naše bolesnike, naše siromahe, našu djecu koju pomažemo kroz školovanje dok ostaju u svojim obiteljima – u milosti Božjoj, koliko tko može, neka podupre našu misiju i rad, a mi ćemo pokušati to uvijek po vašim nakanama ostvariti, dati. Koristim priliku – u ime svih onih kojima vi pomažete preko nas, jer mi smo jedan mali kanal kroz koji teku dobrota i ljubav onih koji su u pozadini te smo na prvoj crti – reći jedno veliko hvala od srca u ime svih njih i u ime nas Marijinih sestara u Beninu. Hvala cijeloj Crkvi, Misijskoj središnjici  u Sarajevu i svim dobrim ljudima koji sve svoje vrijeme daruju za nas, brinu se za nas, u onim mogućnostima koje jesu – a nismo nikad osjetili da smo zaboravljeni“, poručila je misionarka.