Ovih dana čitam memoare Lee Kuana Yewa, čovjeka koji je stvorio moderni Singapur i bio mu prvim premijerom. Svi su danas čuli za Singapur, nekada siromašnu državu, koja je pripadala Trećem svijetu, a danas je među vodećim državama svijeta. Ta mala i skromna država dobila je epitet “industrijski div Azije”. Singapur, otočni grad – država, danas je među najrazvijenijim državama svijeta. Ime Singapur znači “lavlji grad”, a zbog njegovoga strateškog položaja zovu ga i Azijskim Gibraltarom.

Vjerovati u sebe

Lee Kuan Yew je dobro rekao: “Postoje knjige kako popraviti auto, sagraditi kuću, izgraditi zračnu luku, ali ne postoji knjiga kako izgraditi državu!” Država nije samo neki prostor, država je najprije – zajednica ljudi. Ljudi tvore državu više nego ikakva prostranstva i prirodna bogatstva. Tko ima ljude, taj ima i državu.

Britanci su više od 110 godina upravljali Singapurom, a povukli su se kao iznenadna oseka, i tako ostavili tu malu državu na milost i nemilost velikih okolnih nacija.

Lee Kuan Yew je proročki znao da tek sada mogu uspjeti, jer sada ovise samo o sebi. Ne gledati više u druge, i ne tražiti pomoć od drugih, već vjerovati u sebe. Država koja vjeruje u sebe istinska je država.

Nije važno što je mala i prostorno i ljudima; ona, ako je dobro organizirana, može biti jača od mnogo većih i ljudstvom brojnijih.

Memoari Lee Kuan Yewa / Foto: Akademija Art

U to je vrijeme Singapur imao oko dva milijuna stanovnika, a praktički nije imao organiziranu vojsku. Država, em mala, em bez vojske! Ali biti vojna sila ne znači imati mnogo ljudi, već malu, ali dobro organiziranu vojsku. Ono što čini neku vojsku jakom jest organizirana spremnost oružanih snaga, a ne veličina populacije. Singapur je za samo desetak godina stvorio vojsku od 150 do 250 tisuća uvježbanih vojnika, u dobi od 18 do 35 godina. Borbeni potencijal vojske je bio mali, ali energičan i jak, dobro uvježban i nadasve motiviran. Pa ako netko napadne tu malu naciju i tu malu vojsku, namučit će se, jer takva dobro organizirana vojska je velik zalogaj i za mnogo veće nacije.

U povijesti naše civilizacije nisu svijetom upravljale velike vojske, već male, ali dobro uvježbane i organizirane. Aleksandar Veliki nije imao toliko brojnu vojsku, ali je imao jako organiziranu i taktički spremnu grupu neustrašivih ljudi. Kvaliteta je u malome, a ne u velikome. Prva lekcija koju je Singapur naučio.

Zeleni Singapur

Lako je donijeti zakone, ali je teže naučiti ljude da ih poštuju. Može neka država imati savršene zakone, ali uzalud ako se nitko tih zakona ne pridržava. Zakoni moraju biti stalni, dobro formulirani i jednako vrijediti za sve ljude. Singapur je uveo mnogo zakona, a svi su potrebni da bi ljudi sretno živjeli u državi. Lee Kaun Yew je brzo shvatio kako je lakše sagraditi nove zgrade i široke ulice, ali je kudikamo teže odgojiti ljude da poštuju okoliš. Uz mnogo truda i volje i to se postiglo.

U Singapuru je strogo kažnjivo svako bacanje žvakaće na ulicu, opuška ili bilo kakva papirića, zabranjeno je pljuvanje po pločniku. Mora se, po zakonu, čak biti ljubazan i susretljiv, prema svim ljudima, a ne samo turistima, već i domaćima.

Singapur je pun zelenila, s najljepšim vrtovima na svijetu, postao je zelenom oazom.

Singapur / Foto: punkufer.hr

Ali nije tako bilo u početku. Lee Kuan Yew pozvao je stručnjake iz Irske i Novoga Zelanda koji su proučili sastav tla i dali odgovor koja trava može najbolje uspijevati i koje biljke mogu rasti. Svaka škola, svako dijete, svaki čovjek dužan je posaditi jedno stablo. Lee Kuan Yew bavio se svim područjima i “upijao” na svojim putovanjima što je dobro u drugim državama i to ugradio u Singapur. Tko ne poštuje okoliš svoje države, taj i ne voli svoju državu.

Okoliš govori o duši i nutrini ljudi koji tu žive

Nije uzalud Ciceron na svojim putovanjima primijetio da Rim propada, jer su im polja bila zapuštena i neobrađena. Singapurci vole svoju državu i na nju su ponosni. I prijevoz im je drukčiji. Služe se više javnim prijevozom. Porez na privatne automobile je visok, tako da ih malo vozi vlastiti automobil. Ali zato su usavršili javni prijevoz. Voze bicikle i puno hodaju. Kod nas na jednu obitelj idu barem tri automobila, a javni prijevoz i ne postoji. A bacanje vrećica, opušaka i papirića postalo nam je ne samo navika, nego i stil života. Mi krčimo šume, a tko zna kada smo posadili jedno stablo. I Singapur je malen, siromašan i prljav, ali ljudi su ga promijenili!

Lee Kuan Yew bio je ne samo političar, nego državnik s vizijom i ljubavi prema svojoj domovini. Inače, današnjim državama trebaju jaki državnici, a ne političari.

Političar može biti svatko, a državnik samo onaj tko istinski ljubi svoju domovinu.

Toliko se toga može naučiti od ove malene države, jer država se stvara srcem i služenjem, baš kao i obitelj.

Ljudi su bogatstvo

Zanimljivo je, naime, da je Singapur država gotovo pa bez ikakvih prirodnih bogatstava. Nije bogat naftom, plinom, pa ni nekim rajskim položajem. Pa kako to da je postao industrijskim gigantom i biserom ljepote? Zato što je Lee Kuan Yew uvidio da su ljudi istinsko bogatstvo, a njihovi talenti neprocjenjivi “resurs” svake države. Možda neobično zvuči, ali “ljudi su resurs”, u njima leži napredak neke države. Treba iskoristiti potpuno sav potencijal ljudi. Mlad čovjek ima ideje i sposoban je stvarati i raditi, a stariji imaju mudrost i smirenost.

Singapurci / Foto: Joni and friends

Za dobru državu potrebna je sinergija mladih i starih. Poznati kanadski klinički psiholog Jordan Peterson kaže da većina ljudi ne iskoristi više od 51 posto svoje snage i talenata. Uspavani su. A Lee Kuan Yew probudio je svoju naciju, podignuo je ljude tako da koriste svoje talente. U nas često mlad čovjek, koji je pun energije i talenta, “životari”, nema radno mjesto. Dosađuje se. Postaje ovisnikom i napušta državu u potrazi za boljim životom. Naša država nema povjerenje u mlade, zato i odumire. Što će ti država bez ljudi? Pitanje je kada ćemo shvatiti da su ljudi jedino i istinsko bogatstvo. Tko ima ljude, ima budućnost i život, ima državu.

Demokracija koja nije cirkus

Demokracija je dobra, ali ako se pretvori u cirkus, tada postaje očajnom. Singapur je gotovo čitav život vodio Lee Kuan Yew, ali nije bio diktatorom. Imao je povjerenje u svoju naciju, a nacija je imala povjerenje u njega. Okružio se ljudima koji vole državu i koji su pravedni i sposobni. Imao je darovitosti biti istinskim vizionarom. Znao je što hoće.

U nas demokracija često služi da nekoga svrgnemo, pa da dođe netko drugi, pa da i njega što prije svrgnemo. Demokracija u kojoj se mijenjaju samo političke grupacije, ali se ne mijenja mentalitet ljudi i njihove navike. Istinita je ona tvrdnja – kakav narod, takve mu i vođe.

Singapur je vjerovao ovom čovjeku, a on nije izigrao povjerenje svoje nacije.

Ali u nas je slično ne samo u politici, nego i u športu. Mi trenere mijenjamo svakih pola godine, a u drugim zemljama treneri traju desetljeće. Mi smo očito u mentalitetu “nitko ne valja”, “svatko nas želi pokrasti” i zato nikomu ne vjerujemo.

I, na žalost, taj mentalitet nije postao samo navikom, nego i rak-ranom našega društva. Države nema ondje gdje nema povjerenja. I imao je pravo sveti Augustin kada je rekao: “Kada se od države odmaknu zakoni, ona postaje razbojničkom pećinom!” Jedno je živjeti u državi, a drugo je živjeti u pećini. Lee Kuan Yew je stvarao državu, a ne pećinu.

A što mi radimo?