Istraživao sam koja bih pića mogao preporučiti na određene blagdane liturgijske godine. Ono što nisam očekivao da ću otkriti bila je lekcija kako ih piti. Ta se lekcija može iznijeti u pet ključnih točaka. Piti poput sveca – to jest, uživati ​​u alkoholu onako kako je to Bog zamislio… ,piše Michael Foley s portala Crisis Magazine.

1. S umjerenošću

Umjerenost nije samo moralno odgovorna stvar, ona je i ugodnija. Epikurejci su od davnina bili umjereni u svojim apetitima zbog svoje posvećenosti ne vrlini, nego maksimiziranju tjelesnog zadovoljstva, jer su znali da će ih višak lišiti tjelesnog cilja koji su tražili. Kršćani mogu slobodno profitirati od ovoga, jer Bog želi da uživamo u njegovu stvorenju.

Umjerenost je također važna jer njeguje zdravlje, što je jedan od razloga zašto je Crkva povijesno tolerirala, pa čak i podržavala konzumaciju alkohola (pomislite na srednjovjekovne vjerske redove i njihovu proizvodnju piva, vina, viskija i likera). U srednjem vijeku i šire alkohol je pročišćavao kontaminiranu vodu ili joj služio kao zamjena, a djelovao je i kao lijek za različite bolesti. Do danas, kada se kartuzijski redovnici u Velikoj povelji (koja se nalazi visoko u propuhnim francuskim Alpama) prehlade, uzimaju žlicu svog ukusnog biljnog likera, chartreuse.

Na kraju, umjerenost je ključna za poticanje zajedništva. Pijenje tek toliko da se jezik opusti, ali nedovoljno da se odmakne od nepristrane misli jako pogoduje dobrom razgovoru i prijateljstvu. Kako pjesnik Ogden Nash kaže u svojoj pjesmi “Reflections on a Ice Breaker”, “Slatkiš je krasan, ali alkohol je brži.”

2. Sa zahvalnošću

Umjerenost je također izraz zahvalnosti Bogu za dobrotu grožđa i zrnja. Kako kaže Chesterton: “Trebali bismo zahvaliti Bogu za pivo i vino, ne pijući ih previše.” Zahvalnost je danas vrlina koja se jako zanemaruje, jer sve se više fiksiramo na svoja i mogućnosti, a sve manje ono što dugujemo drugima. Zaista, za neke moderne filozofe, poput Kanta, zahvalnost je loša stvar, prijetnja našoj autonomiji, jer implicira da smo dužni nekoga drugog.

No, za katolike je radost zahvaliti Bogu koji nas stvara, otkupljuje i posvećuje te vidjeti njegovu dobročinstvo u svim dobrima oko nas, uključujući i ona u našoj čaši. Obratite pažnju na zahvalnost koju je u ovoj izjavi izrekao sv. Arnold od Metza, svetac zaštitnik pivara: “Iz čovjekova znoja i Božje ljubavi pivo je došlo na svijet.”

3.  Sa sjećanjem

Katolička pobožnost usredotočena je na euharistiju, što znači “zahvaljivanje”, pa stoga stav zahvalnosti prožima sve aspekte katoličkog života. No, euharistija je također spomendan, ispunjenje zapovijedi „Činite to meni na spomen“. Zahvalnost zahtijeva sjećanje, konkretno, sjećanje na dobre stvari koje su nam nezasluženo dane.

Jedna od ključnih razlika između zdravog i nezdravog pijenja jest pije li čovjek da bi se sjetio ili pije kako bi zaboravio. Razmotrite razliku između pijenja koje se događa na zaista dobrom i plemenitom vjenčanju i pića koje se često događa u baru. Na dobrom vjenčanju okuplja se više generacija koje slave trijumfalne i časne svadbe vjernog muškarca i vjerne žene; okupljaju se kako bi proslavili ljubav ovog novog para koji će, ako Bog da, s godinama samo rasti i dovesti do još djece i više ljubavi. Kad to učine, sjećaju se i ljubavi u vlastitim brakovima, ljubavi u brakovima svojih roditelja i tako dalje. Prisjećaju se velikog lanca ljubavi i podižu čaše prema njemu.

Usporedite ovu sliku sa slikom muškarca srednjih godina na uglu bara koji pije sam. Žali se zbog svoje usamljenosti, slijepog posla, izgubljene mladosti. Čovjek luta ukrug da se ne sjeti dobroga, već da zaboravi loše.

4. Uz veselje

Drugi način razmatranja razlike između zdravog i nezdravog pijenja jest razmišljanje o pojmovima “zabava” i “veselje”. “Zabava” podrazumijeva oblik zabave koji nije nužno loš, ali je obično površan i obično se može uživati ​​sam.

“Veselje”, s druge strane, zahtijeva zajedništvo. Ljudi se obično ne vesele sami u sobi, vesele se na festivalu ili velikoj gozbi. Barem po mom mišljenju, veselje pretpostavlja jaku zajednicu i doista božanski i nezaboravan razlog za slavlje. Zamislite koliko bi apsurdno bilo reći “Dan sretnih administrativnih profesionalaca”. No, “sretan Božić” i dalje ima teološko značenje, i to ne samo zato što se spominje Krist. Kad želimo da netko bude sretan na rođendan našeg Gospodara , nadamo se da će se dobro provesti.

Naravno, sve ovo uključuje rizik: postoji zastarjeli izraz na engleskom, “veselo pijan”, koji sugerira isto toliko. No, kako Josef Pieper ističe u svom djelu U skladu sa svijetom: teorija svetkovine, sva fešta sadrži “prirodnu opasnost i klicu degeneracije” jer svaka svečanost sa sobom nosi element raskoši. No, kao što raskoš ne mora uključivati ​​dekadenciju, “mokro” veselje ne mora uključivati ​​utapanje.

5. S obredom

Pieperova knjiga podsjeća na još jedan aspekt veselja: ritual. “Obredni festival”. Pieper ide toliko daleko da tvrdi, “najslavniji je oblik svečanosti.” Kako? Jer prava blagdanska radost ne može postojati bez Boga i bez tradicije slavljenja koja uključuje ritualnu pohvalu i žrtvu. Bez vjerskih rituala, zaključuje Pieper, blagdan ne postaje “profani festival”, već nešto gore: izmišljena i umjetna prigoda koja postaje “nova i napornija vrsta posla”.

Mi, pobožni pijanci, možemo prisvojiti Pieperovu mudrost s dvije jednostavne prakse. Prvo, naša slavlja trebaju biti utemeljena na liturgijskoj godini, toj velikoj ponavljajućoj priči o otajstvima Krista i njegovih svetaca. Katolička liturgija, piše Pieper, “zapravo je” neograničena izreka Da i Amen ” cijeloj stvarnosti i postojanju “, a blagdan svakog sveca je i proslava sveca koji je rekao Da Bogu i poziv da i mi to učinimo.

Drugo, trebala bi postojati neka ritualna komponenta nečije proslave, koliko god bila skromna. Najjednostavniji način za postizanje ovog cilja je ritual zdravice. Nazdravljanje je staro koliko i samo piće i ima duboko vjerske korijene. Izvorna “libacija“, zajedno s izricanjem nekog zazivanja božanskom, sastojala se od izlijevanja prvog dijela pića bogovima. A prema jednom izvještaju, običaj zveckanja čašama kršćanski je izum, čiji zvuk zveckanja oponaša zvuk crkvenih zvona koji tjera demone. Katolicima je ritual u krvi. Prepoznajemo da formalnost ne zamjenjuje spontanost ili radost, već je upotpunjuje, kanalizira, obogaćuje. I univerzalna želja da se nazdravi nečijem zdravlju nalazi novi smisao u visokoj kršćanskoj težnji za više od pukog odsustva tjelesnih bolesti. Sve što je potrebno je jedna zdravica kako bi vaše amorfno druženje učinilo događajem, možda čak i svetim.

U istom djelu Joseph Pieper s odobravanjem citira nietzscheovski aforizam: “Trik nije u tome da organizirate festival, već da pronađete ljude koji mogu uživati ​​u njemu.” S dobom postmodernog nihilizma pred nama, pitanje nije bi li kršćani trebali svečano uživati ​​u piću; pitanje je hoće li oni jedini ostati sposobni za to.