Prosvjetitelj je dobio dostojanstveno i skromno pismo od svećenika, Abbéa Gaultierja, koji je prije progona Crkve u razdoblju prosvjetiteljstva bio isusovac. (Abbé Aloïsius Édouard Camille Gaultier (Asti, 1745. ili 1746. – Pariz, 19. rujna 1818.) bio je francuski rimokatolički svećenik i reformator obrazovanja. Godine 1792. napustio je Francusku tijekom najgore revolucije, prolazeći preko Nizozemske u Englesku gdje je osnovao školu za djecu drugih izbjeglica. Bio je pionir u učenju djece kroz zabavu i član povjerenstva za reorganizaciju javne nastave. Napisao je veliki broj knjiga, kao što je Géographie de l’abbé Gaultier, koje su postale popularne kao poučne knjige u Francuskoj u devetnaestom stoljeću.)

Bi li Voltaire primio svećenika Gaultiera u svoju odaju? Bi li se ispovjedio?

Činilo se da je u Voltaireu uvijek postojao isusovac, primijetio je biograf, od njegovih najranijih školskih dana do igranja šaha u Ferneyju. „Kada je Voltaire čuo riječ ‘isusovac’, to je u njemu probudilo ono nešto osjetljivo, poput djeteta koje nije poznavalo svoju majku ili voljelo oca ili brata. On se pobunio protiv njih, ali je ostao njihov najosjetljiviji i najspretniji, kao i njihov najponosniji učenik.” Gaultier je u svom pismu jasno dao do znanja da želi pomoći Voltaireu da spasi svoju dušu, piše Catholic Exchange.

Bi li Voltaire primio svećenika Gaultiera u svoju odaju? Bi li se ispovjedio? Voltaire se tijekom svog života često predstavljao kao katolik. Jednom je uzeo uskrsnu pričest u Ferneyju od redovnika koji mu je prvi dao odrješenje. Za to je čuo mjesni biskup i napisao je Voltaireu dostojanstveno i umjereno pismo: „Vaša je pričest primljena bez pokajanja, bez popravki koje su bile potrebne zbog vaših prošlih pisanja i ponašanja, i ne biste trebali pristupiti svetom stolu bez davanja zavjeta svoje iskrenosti, i bez dužnog razmišljanja nijedan svećenik vas neće ovlastiti za to.” Voltaire je uvjeravao crkvenjaka u njegovu dobru vjeru i zamolio za molitvu. Biskup je uzvratio da se vjera sastoji u djelima, a ne riječima. Zabranio je svojim svećenicima da slušaju Voltaireovu ispovijed ili da mu daju euharistiju.

Ljut, Prosvjetitelj je pokušao inatiti biskupu. Neposredno prije sljedećeg Uskrsa, namamio je fratra u posjetu u svoju spavaću sobu, gdje je ležao obukavši svoju najbolju smrtnu postelju, ispričao je jedan biograf. Caklene oči, šuplji glas, mršave ruke koje su se igrale čipkastim pokrivačem. Zamolio je fratra da sasluša njegovu ispovijed i stavio mu novac u ruku. Okamenjeni redovnik požuri ne popuštajući njegovoj molbi. Voltaire je ustrajao u svom činu, pokušavajući uvjeriti sve da umire kako bi došao svećenik. Obećao je da će dati svaku izjavu koju Crkva zahtijeva. Biskup je ipak odbio dati dopuštenje da svećenik sasluša njegovu ispovijed. Voltaire je tada zaprijetio tužbom, jer je u to vrijeme u Francuskoj bilo protuzakonito uskraćivati sakramente nekome na samrti.

S Voltaireom se ne može biti siguran ni u što, jer su njegove ideje bile suptilne i promjenjive.

Napokon je biskup poslao dva svećenika. Voltaire je recitirao Apostolsko vjerovanje i verbalno ispovijedao deističku vjeru: „Obožavam Boga u svojoj sobi. Nikome ne činim zlo.” Svećenik je u džepu imao još jednu ispovijest vjere i inzistirao je da to Voltaire mora potpisati. Prosvjetitelj je uzvratio da je Apostolsko vjerovanje dovoljno i rekao – lukavo – da bi ovo drugo ispovijedanje vjere moglo uvesti neortodoksne inovacije. Kad je svećenik nastavio inzistirati, Voltaire je odustao od svoje lažne bolesti i zatražio odrješenje, koje je svećenik dao. Voltaire je legao na jastuk, smiješeći se. Osjećao je da je pobijedio biskupa. Nakon što je svećenik otišao, Voltaire je skočio iz kreveta. “Imao sam malo problema s tim turobnim redovnikom”, rekao je svojoj tajnici, “ali sve mi je bilo jako zabavno i dobro mi je došlo. Prošetajmo vrtom.”

Je li bio toliko zaokupljen dramom i pretvarao se da je drugačiji nego što jest, da više nije mogao pristupiti svom stvarnom ja?

Jedan je biograf primijetio da je cijela Europa pričala o Voltaireovim bogohulnim podvalama, njegovom igranju s religijom. Ali je li to bila samo šala? S Voltaireom se ne može biti siguran ni u što, jer su njegove ideje bile suptilne i promjenjive. Može se samo biti siguran, primijetio je jedan biograf, da je posjedovao iskrenu strast za pravdom, istinom – i dramom. Je li Voltaire jednostavno glumio neku ulogu? Je li mogao napraviti autentično priznanje? Je li bio toliko zaokupljen dramom i pretvarao se da je drugačiji nego što jest, da više nije mogao pristupiti svom stvarnom ja? Što ako se doista želio ispovjediti?

Voltaire je nastavio: “Imam osamdeset četiri godine: uskoro ću se pojaviti pred Bogom, Stvoriteljem cijelog svemira. Ako mi imate što reći, bit će mi dužnost i privilegija primiti vas, unatoč patnjama koje me obuzimaju.”

Voltaire je na Gaultierovo pismo odgovorio kratkim svojim pismom: „Vaše pismo, gospodine, čini mi se pismom poštenog čovjeka: to je dovoljno da me odredi da primim čast da vas posjetim tog dana i u sat koji vam najviše odgovara. Reći ću vam upravo ono što sam rekao kada sam dao svoj blagoslov unuku mudrog i slavnog Franklina”, napisao je Voltaire, “najčašćenijeg američkog građanina:
Izgovorio sam samo ove riječi: ‘Bog i sloboda.’” Voltaire je nastavio: “Imam osamdeset četiri godine: uskoro ću se pojaviti pred Bogom, Stvoriteljem cijelog svemira. Ako mi imate što reći, bit će mi dužnost i privilegija primiti vas, unatoč patnjama koje me obuzimaju.” Došao je Gaultier. Bio je iskren s Voltaireom, i to je umirućem čovjeku bilo drago. Svećenik mu je rekao da će svom nadređenom izvijestiti o njihovom sastanku. Voltaireovi pratioci – njegova ljubavnica i tajnica, kao i prijatelj – prekinuli su njihov sastanak no Voltaire im je odgovorio: “Molim vas, ostavite me s mojim prijateljem opatom – on mi ne laska”, rekao je. Prisutnost svećenika učinila je ostale nemirnim. Međutim, njegova želja za pristojnim pokopom počivala je na tome da se barem donekle pomiri s Crkvom.

Gaultier je predstavio Voltaireu pripremljeni tekst, vjerojatno deklaraciju kršćanske vjere i neku vrstu odricanja njegovih antikršćanskih spisa. Ali Prosvjetitelj ih je odbacio i drhtavom rukom napisao svoju izjavu: “Rekao sam svoje priznanje [Gaultieru]; i da ću, ako Bog raspolaže sa mnom, umrijeti u svetoj katoličkoj vjeri u kojoj sam rođen, nadajući se da će se Bog u svom božanskom milosrđu udostojiti da mi oprosti sve moje pogreške; i da, ako sam uvrijedio Crkvu, molim oproštenje od Boga i od nje.” Potpisala su ga dva svjedoka. Gaultier je Voltaireu dao odrješenje. Međutim, Voltaire je odbio pričestiti se zbog svog zdravlja. Gaultier je otišao.

Lokalne crkvene vlasti nisu smatrale dovoljno Voltaireovo ranije odricanje od svojih zabluda i još uvijek su prijetile da neće dopustiti kršćanski pokop. Bivši isusovac je stigao s drugim svećenikom da vidi što može učiniti. Netko je viknuo Voltaireu na uho da je došao njegov ispovjednik. “Moj ispovjednik? Onda mu svakako dajte moje komplimente”, rekao je umirući, na sveopće iznenađenje. Drugi svećenik upitao je Voltairea: “Prepoznaješ li božanstvo Isusa Krista?” Prosvjetitelj je ispružio ruku i odgurnuo klerika. “Pusti me da umrem u miru”, rekao je i okrenuo se na drugu stranu od svojih posjetitelja.

Voltaire je patio od velikih bolova, pa mu je liječnik propisao lijek. “Sada kada je Voltaire blizu svog kraja”, napisao je liječnik u pismu, neki “ljudi počinju govoriti, procjenjivati svu štetu koju je nanio društvu, koju čak neki uspoređuju s ratovima, pošasti i gladi koje su posljednjih nekoliko tisuća godina opustošile zemlju.”
Izvještaji o Voltaireovoj smrti zbunjuju jer su kružile glasine i različite grupe su se natjecale da kontroliraju priču o njegovoj fizičkoj smrti. Kasniji katolički propagandisti koristili su pisma liječnika kako bi tvrdili da je Voltaire kažnjen smrću u agoniji i strahu od pakla. Napisan od strane nesimpatičnog promatrača, liječnički izvještaj mora se koristiti s oprezom. Madame Denis je rekla da je, iako je patio, umro tiho.

Međutim, prema jednom od Voltaireovih francuskih biografa, čovjek je ležao na samrti u mračnoj kućici udaljenoj od glavne kuće, gdje je Madame Denis – Voltaireova ljubavnica – nastavila primati goste. Brinula se da bi Voltaire mogao opozvati oporuku koja ju je učinila njegovom nasljednicom. Zaokupljeni vlastitim brigama, izbjegavali su neugodnost Voltaireove patnje, kao podsjetnik na njihovu vlastitu smrtnost. Madame Denis nije ostala s njim; umjesto toga, izabrala je dvije žene koje će ga čuvati. Previjao se od boli na svom krevetu, a one su čavrljale, smijale se i pile. Vrijeđao ih je i bacio na njih vazu kad je mogao smoći snage. Čini se da je njihova skrb ostavila bijedu jer je Voltaire ležao u prljavštini, mrzeći one oko sebe. Ikona prosvjetiteljstva, koji je svoje ideje temeljio na neovisnosti i samodostatnosti, umro je kao što je i živio: poput autonomnog pojedinca.

Voltaire je svojedobno pisao o “ljubavi” na način koji ju je sveo na spolni odnos: savršenstvo ljubavi je čistoća i briga o sebi, čineći tako organe užitka osjetljivijima. Za starca: „Vanjsko više ne ostaje isto. Bore užasavaju, bijele obrve šokiraju, izgubljeni zubi gade se, slabosti otuđuju. Sve što čovjek može učiniti je uživati u toleriranju onoga što je nekoć volio. To je pokopavanje mrtvaca.” Te su se riječi ispunile dok je ležao umirući u agoniji. Kad joj je rečeno o njegovom stanju, madame Denis, koja se nadala da će uskoro posjedovati Voltaireovo ogromno bogatstvo, rekla je: „Što! Monsieur de Voltaire, najčišći među ljudima, koji je mijenjao posteljinu tri puta dnevno, na koju je podlu razinu sveden? Kakvu revolucionarnu promjenu ovo predstavlja?” Nije predstavljalo nikakvu revoluciju: samo ljudsku smrtnost.

Jedan katolički komentator smrti napisao je da se ne može iznijeti nikakav argument za spas ili prokletstvo duše samo iz izgleda tijela prilikom smrti, bilo mirno ili poremećeno. Često, uznemirenost umirućih dolazi isključivo iz fizičkih razloga. I dobri ljudi “po volji Božjoj podliježu tim uznemiravanjima, kako bi pročistili dušu i naveli promatrače na prakticiranje istinske pokore.” Sredinom jutra 30. svibnja 1778. Voltaire je izrekao dug i užasan krik koji je užasnuo njegove medicinske sestre. Uz taj je krik umro.