Zalazak sunca, avantura, tragedija, razmatranje, trenutak susreta s uzvišenim: čini se da najzanimljiviji životni trenutci duboko u nama zahtijevaju potrebu da ih podijelimo. Za brak se kaže da je najstarija institucija u čovječanstvu, ali moglo bi se reći da je prijateljstvo među ljudskim bićima veliki konkurent toj tvrdnji. Sveto pismo jasno kaže da „pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost“ (Sir 6, 15). Ne treba nas iznenaditi da je prijateljstvo sveti dar koji svi želimo, piše Catholic Gentleman.

Prijatelji Cenacolo – foto comunitacenacolo.it

Nisu sva prijateljstva ista. Aristotel je klasificirao prijateljstvo u tri vrste: prijateljstvo zadovoljstva, korisnosti (ili pogodnosti) i vrline.

Imamo one prijatelje s kojima se samo jako dobro slažemo (zadovoljstvo) i one prijatelje s kojima smo srdačni, ali vjerojatno ne bi bili prijatelji da nije bilo okolnosti ili vanjskih motiva, poput kolega s posla (pogodnost). Ali što je s prijateljima kojima bismo željeli iskazati posebnu zahvalnost, koji brinu za nas ili nas potiču na sebedarje? Što je s prijateljima koji nas vole tu gdje jesmo, ali nas vole previše da bi nas ondje i zadržali. Tko su prijatelji koji imaju poglavlje u našoj životnoj knjizi? To su prijatelji vrline.

Ova prijateljstva nisu toliko treća „vrsta“ prijateljstva; oni su, prije, kako izgleda punina prijateljstva. Od postanka čovjeka – doslovno – žudimo za oplemenjujućim znanjem da smo priznati. Između intimnih supružnika, da, to postoji, ali čini se da dar kreposnog zajedništva među prijateljima gubi na važnosti u suvremenom svijetu, i to bi nas trebalo zabrinuti.

Je li ovo novo doba prijateljstva na društvenim mrežama uopće oblik prijateljstva uopće? Možda društveni mediji nude neke simulacije prijateljstva, ali ne mogu zadovoljiti našu duboku čežnju i potrebu za čestitim prijateljstvom.

Aristotel je rekao da „nitko ne bi odlučio živjeti bez prijatelja“ (Etika VIII.1). Clive Staple Lewis, također, u Četiri ljubavi, kaže: „Starima se prijateljstvo činilo najsretnijom i najpotpunije ljudskom od svih ljubavi; kruna života i škola krjeposti“. No, dodaje Lewis, „suvremeni svijet, u usporedbi s tim, ignorira [čestito prijateljstvo]“. Čime se ovo može objasniti? Nadalje kaže da „malo tko to cijeni jer malo tko to doživljava“.

Malo ih je to iskusilo, mislim da svi možemo početi uviđati, jer je moderno doba iskrivilo naše razumijevanje o tome što je prijateljstvo, i kao izravna posljedica izgubilo razumijevanje zamornog, ali uvijek radosnog posla koji gradi prijateljstvo. Kada izgubimo razumijevanje o tome što nešto jest, gubimo sposobnost da za tim tragamo; nitko ne može stići nekamo bez odredišta na umu. Ironično, izum modernog svijeta „društvenih“ medija – osmišljenih da oponašaju, poboljšaju, slave i prošire naša prijateljstva – odvratio nas je, iskrivio, zbunio i izolirao od zajedništva kojem je njegova koncepcija htjela pomoći. Duboko u sebi, malo nas je koji to poriču. No, možda je krajnje vrijeme da dopustimo da nas ovo uvjerenje natjera na akciju.

Svatko ima društvene medije?

Ovo bi moglo izgledati smiješno: milijarde ljudi koriste te društvene platforme; oni su nepobitno pružili nešto toliko privlačno ljudskoj osobi da je više od polovine svih živih ljudi kupilo – ili, možda točnije – prijavilo se na neki oblik društvenih medija. Gledajući samo Facebook, trećina svih ljudi na svijetu ima otvoren račun na toj društvenoj mreži.

Bake i djedovi sada mogu vidjeti fotografije svojih unuka bez putovanja do njih; prijateljstva se sada mogu stvoriti tisućama kilometara daleko; vrijeme potrebno za dijeljenje životnih iskustava koje je nekoć dopuštalo samo nekolicini bliskih prijatelja sada se može proširiti na čak stotine ljudi.

Društveni mediji slijede sličnu logiku kao i mnogi moderni izumi: „skraćivanje“ udaljenosti ili poteškoća u normalnoj ljudskoj aktivnosti. Ograničeni na prostor i vrijeme, automobil i zrakoplov su, primjerice, skratili našu ograničenost prostora, dok su nam perilice posuđa, električni alati i trake za sklapanje omogućili da postignemo iste (ili superiorne) rezultate u daleko kraćem vremenu. Kako je automobil povećao opseg naše mobilnosti, tako su i društveni mediji povećali ne samo broj prijatelja koje imamo, nego i učestalost kojom s njima možemo redovito komunicirati.

Snažan argument za društvene medije je da im nije namjera zamijeniti samo prijateljstvo, već je to alat koji se koristi za povećanje naše sposobnosti za prijateljstvo. Društveni mediji često se grade na postojećim prijateljstvima. Omogućuje nam da „održavamo kontakt“ s brojnim prijateljima bez obzira na lokaciju i – iako je to bilo nemoguće prije pojave društvenih medija – omogućuje nam da proširimo broj ljudi koje imamo u našem društvenom krugu.

Čak je i Aristotel pokazao da se prijateljstvo sastoji od zajedničkog dijeljenja života; društveni mediji omogućuju nam da učinimo upravo to uz iznimnu učinkovitost našem sada većem krugu prijatelja. Bake i djedovi sada mogu vidjeti fotografije svojih unuka bez putovanja; prijateljstva se sada mogu stvoriti na udaljenostima većima od tisuća kilometara; vrijeme potrebno za dijeljenje životnih iskustava koje je nekoć dopuštalo samo nekolicini bliskih prijatelja sada se može proširiti na čak stotine ljudi.

Društveni mediji svoju funkciju obavljaju impresivno dobro, no … poboljšavaju li društvene platforme kvalitetu naše socijalne mreže?

Osobito dok društvene medije promatramo kroz prizmu učinkovitosti, bilo bi nerazumno poricati njihovu izvanrednu sposobnost da obavljaju svoju funkciju. Naime, dijeljenje našeg iskustva s našim krugom online prijatelja (ili sljedbenika), konzumiranje vlastitih dijeljenih postova te reagiranje i gledanje drugih kako reagiraju na naše postove. Nije li ovo izvanredno povećanje prijateljstva? Da ponovimo još jednom: društveni mediji svoju funkciju obavljaju impresivno dobro. Međutim, upravo bi ovaj argument – u „funkcionalnoj“ dobrobiti društvenih medija kao pomoći prijateljstvu – trebao biti ispitan u njegovom kolateralnom učinku.

Ako su društvene platforme namijenjene samo poboljšanju naših društvenih života (njihova navodna funkcija), moramo postaviti očito pitanje: Jesu li?

Ako bi nas društveni mediji umjesto toga natjerali da nas odvuku od dokazanih normi prijateljstva (poput onih štreberskih Grka) u ažuriranu definiciju prijateljstva, onda moramo postaviti sljedeće očito pitanje: je li ovo novo doba prijateljstva na društvenim mrežama uopće oblik prijateljstva uopće?

Možda društveni mediji nude neke simulacije prijateljstva, ali ne mogu zadovoljiti našu duboku čežnju i potrebu za čestitim prijateljstvom.

Korisni sljedbenici

Ponovno razmatrajući vrste prijateljstva koja su iz zadovoljstva ili koristi, možemo vidjeti da društveni mediji postoje prvenstveno zbog užitka ili prednosti koje „prijateljstvo“ donosi. Praćenje ili „prijateljstvo“ s drugima obično pruža oblik užitka, ili čak zabave, dok vidimo što drugi „namjeravaju“ – i ako smo iskreni – dok uživamo gledati druge kako nas gledaju. Neke platforme su iskrenije kada naše veze nazivaju „sljedbenicima“. U poglavlju „Skrivanje iza ekrana“ Roger Scruton artikulira ovaj oblik zabave: „Vi kliknete na svog prijatelja, kao što možete kliknuti na vijest, glazbeni video ili fragment filma. On je jedan od mnogih izloženih proizvoda. Prijateljstvo s njim, i odnos općenito, pripada kategoriji zabave i smetnji, roba koja se može i ne mora birati…“ (Confessions of a Heretic, hrv. Ispovijesti heretika 95).

Isto tako, društvene stranice specifične za poslovanje kao što je LinkedIn izgrađene su kako bi pružile vrijedne veze koje, da ponovimo, ni na koji način nisu nešto zbog čega treba negodovati. No, ipak postoje primarno, ako ne i isključivo, u tu svrhu.

Ne možeš kupiti [Prijateljstvo]

Društveni mediji sigurno imaju profesionalne koristi. Ali, ako treba pronaći i proizvesti krjeposne ljudske veze za kojima duboko žudimo, obavljaju li taj posao? Društveni mediji prodaju laž o trenutnoj povezanosti, ali što više dopuštamo likeovima, reakcijama i afirmacijama da „svrbe“ našu svetu čežnju za zajedništvom tako što ga oponašaju, manja je vjerojatnost da ćemo doista izgraditi zajednicu kakvu želimo – i koju trebamo. Društveni mediji nisu mjesto susreta s drugima, to je tržište razmjene informacija s valutom koja raste svakim danom. Najpotpuniji oblik prijateljstva zahtijeva vrijeme i rizik, a ne postoji aplikacija ni za jedno ni za drugo.

Društveni mediji prodaju laž o trenutnoj povezanosti, ali što više dopuštamo lajkovima, reakcijama i afirmacijama da svrbe našu svetu čežnju za zajedništvom tako što ga oponašaju, manja je vjerojatnost da ćemo doista izgraditi zajednicu kakvu želimo – i koju trebamo.

Sama činjenica da ne postoji prečac do prijateljstava za kojima najviše žudimo – i da ona zahtijevaju prepuštanje ranjivosti i stvarnu prisutnost – dokazuje njihovo urođeno dostojanstvo.