Maroniti su ostali odani katoličkoj vjeri od svog nastanka u četvrtom stoljeću i nikada nisu prekinuli povezanost s Papom. Određene molitve u maronitskoj katoličkoj liturgiji izgovaraju se na aramejskom, jeziku kojim je govorio Isus Krist. Maronitska crkva dobila je ime po svetom Maronu, sirijskom pustinjaku koji je živio u četvrtom stoljeću. Tijekom Kalcedonskog sabora 451., Sirijska crkva, zajedno s Aleksandrijskom (Koptskom) i Armenskom crkvom, nije se složila s odlukom Koncila otaca i raskinula jedinstvo s Velikom Crkvom. Oni koji su odbili slijediti sirijsku Crkvu u herezi i ostali odani katoličkoj vjeri postali su poznati kao “maroniti”.

Maroniti su jedna od 22 autonomne ili samoupravne crkve koje čine Katoličku crkvu. Dok ostaje u komunikaciji s Papom, svaka Katolička crkva ima svoju vlastitu hijerarhiju i svećenstvo, na čelu s patrijarhom ili metropolitom, te zasebne crkvene jurisdikcije, koje se nazivaju eparhije (biskupije) na čelu s eparhom (biskupom). Postoji više od 20 milijuna kršćana diljem svijeta koji žive svoju vjeru kao istočni katolici, objašnjeno je na portalu saintsharbel.

Povijest maronita

Sveta dolina Kadisha, sa svojim samostanima isklesanim u stijenama koji se beskrajno protežu na vrhove planina, simboli su upornosti, vitalnosti i neovisnosti Maronita. Patrijaršijski samostan Qannoubin, smješten poput orlovskog gnijezda, sažima cijelu njihovu povijest.

Tijekom Kalcedonskog sabora 451., Sirijska crkva, zajedno s Aleksandrijskom (Koptskom) i Armenskom crkvom, nije se složila s odlukom Koncila otaca i raskinula jedinstvo s Velikom Crkvom. Oni koji su odbili slijediti sirijsku Crkvu u herezi i ostali odani katoličkoj vjeri postali su poznati kao ‘maroniti’.

Izraz “maroniti” odnosi se na učenike svetog Marona, pustinjaka koji je živio između četvrtog i petog stoljeća naše ere u regiji blizu Antiohije. Fascinirani njegovom nepokolebljivom vjerom i njegovom dubokom svetošću, vjernici iz raznih krajeva okupili su se oko svetog Marona koji je živio asketskim životom i posvetio svoj život ljubavi Božjoj. Sveti Maron zaštitnik je maronitske crkve koja je jedina katolička crkva koja nosi ime svog utemeljitelja. Sljedbenici maronita poznati su po svojoj snažnoj predanosti zapovijedima Crkve i u savršenom su skladu sa Svetom Stolicom.

Maroniti su živjeli na raskrižju različitih kultura i vjerovanja pa je njihova povijest obilježena stalnim i brojnim ograničenjima koja su dovela do progona i razornih ratova. Već 450. godine poslije Krista neki su učenici svetog Marona napustili sjever Sirije i sklonili se u libanonske planine gdje su pod sjenom cedrova uživali u miru i sigurnosti. Pothvat tih učenika i sljedbenika svetog Marona bio je propovijedati kršćanstvo među stanovnicima ovih planina.

Postoji više od 20 milijuna kršćana diljem svijeta koji žive svoju vjeru kao istočni katolici.

Zanimljivo je da su stanovnici libanonskih obalnih gradova i Bekaa bili prvi koji su prihvatili kršćanstvo oko 34. godine. Ako se pozovemo na četvoricu evanđelista, Krist se obratio Libanoncima kada je posjetio Tir, Sidon i njihovu okolicu, a to su regije koje svjedoče nekim od njegovih čuda. Međutim, sela i planinska područja ostala su utočište poganskih sljedbenika Boga Baala. Usprkos teškoćama s kojima su se učenici svetog Marona susretali u širenju kršćanstva, izvršili su ovu odvažnu misiju i uspješno postigli svoj cilj.

Već 450. godine poslije Krista neki su učenici svetog Marona napustili sjever Sirije i sklonili se u libanonske planine gdje su pod sjenom cedrova uživali u miru i sigurnosti. Pothvat tih učenika i sljedbenika svetog Marona bio je propovijedati kršćanstvo među stanovnicima ovih planina.

Od tada je povijest maronita isprepletena s onom Libanona. Bez maronita Libanon ne bi postojao kao entitet, a bez Libanona kršćanstvo na Bliskom istoku ne bi bilo ono što je danas. Libanon ostaje nedvojbeno jedina duhovna zemlja maronita koji danas, snažno kao i uvijek, čuvaju svoju tradiciju gostoprimstva, otvorenosti, privrženosti svojoj zemlji, žeđi za slobodom i odlučno se ujedinjuju oko svog patrijarha.