Dragi prijatelji misija,

Evo još jedno moje pismo iz Afrike. Nastavljam tradiciju koju sam započeo još pred trideset i devet godina, kad sam došao kao misionar u Ruandu.

Pišem nakon kratkog odmora u Hrvatskoj. Radi posebne situacije povezane sa epidemijom, koja je zahvatila cijeli svijet, prvi put sam provodio odmor u jesen. Vidio sam da to nije ni loše – tako sam mogao uživati u plodovima koje je dobri Bog podario stanovnicima naše lijepe domovine. Premda je već bio kraj ljeta, još sam uspio zateći drago mi voće – smokve i grožđe. A onda su stigli svi drugi slatki jesenski plodovi, koje vi svake godine imate u izobilju, možda ni ne osjećajući njihovu slatkoću – ja sam ih uživao, ostavljajući po strani voće iz Afrike, koje imam u Ruandi.

U Rangu sam bio već poslije stravičnog rata u Ruandi, – od 1995 do 2001. Tu sam štošta doživio i teški napad – pištolj u oku i nož pod vratom

Kao što ste mogli pročitati u mom pismo „Teški rastanak“, po volji mojih poglavara ja sam napustio moju zajednicu u Kigaliju i lijepu našu crkvu Marije Pomoćnice – preselio se na jug Runade u Butare (po novom nazvano Huye) u zajednicu Rango. Tu sam ja bio već poslije stravičnog rata u Ruandi, – od 1995 do 2001. Tu sam štošta doživio i teški napad – pištolj u oku i nož pod vratom. O tamo sam vam pisao u mojim izvještajima, a objavljeno je dvjemim mojim rasprodanim knjižicama, a sad dobrotom mog prijatelja don Ivana Marjanovića možete čitati u novoizdanoj knjizi „Ruanda moja ljubav“. U to teško poratno vrijeme uspjeli smo ipak otvoriti jednu zanatsku školu i novu župu – koje su nastavili moja mlada braća salezijanci.

Još uvijek me vodi moje načelo koje me je odvelo u Afriku – pomagati djeci, mladima i siromasima, kojih još uvijek ima jako puno u Ruandi

Neki prijatelji, koji su negdje pročitali moj članak „Teški rastanak“, mislili su da je to bio rastanak s Ruandom, pa su me pitali gdje sam sada. Premda nije bio lak rastanak s našom crkvom i ljudima u Kimihururi (Kigali), nikako mi nije bila nakana rastati se s Ruandom – jer me još uvijek vodi moje načelo koje me je odvelo u Afriku – pomagati djeci, mladima i siromasima, kojih još uvijek ima jako puno u Ruandi.

Ovo sada vrijeme epidemije je jako slično onom iza rata 1994. – možda i gore. O tome vam, dragi prijatelji, želim malo progovoriti.

Ovih dvadesetak dana što sam proveo ovdje – u mojoj staroj i novoj misiji – sve razgledavam i uspoređujem s onim vremenom prije dvadeset godina. Raduje me vidjeti moju mladu afričku braću koji lijepo nastavljaju što smo mi bijeli misionari započeli – zanatska škola i župa. Crna braća su me lijepo primila. Tri svećenika (upravitelj zajednice – Ruanđanin, župnik -Burunđanin, ravnatelj škole – Kongoanac), jedan asistent – Burunđanin, i jedan pitomac -Ruanđanin. Sa svim ovim svećenicima sam već živio, župnik je bio u novicijatu, upravo u ovoj zajednici kad sam ja bio ravnatelj, sadašnji ravnatelj je bio sa mnom iza rata u ovoj zajednici (kad smo čekali samo smrt), ravnatelj škole je radio kao mladi svećenik sa mnom u domu siročadi u Gatengi (Kigali). Kuća je ostala ista. Ali se puno toga dogradilo – nove učionice u strukovnoj školi s novim zanatima, gradi se kuća za dobrovoljce i jedna zgrada za duhovne vježbe i susrete. Crkva je bila premala, sad se gradi nova duplo veća crkva sv. Ivana Bosco. Braća mi kažu da treba sagraditi i jedan dom za siromašne učenike, koji kod kuće nemaju što jesti i dolaze izdaleka.

Radi strogih mjera od straha od koronavirusa, još se ne smije slaviti misa u crkvi

To je predgrađe jednog od većih gradova u Ruandi. Puno se gradi i napučuje. Župnik me je provezao po cijeloj župi – duplo se povećala. Samo, nažalost, radi strogih mjera od straha od Coronavirusa, još se ne smije slaviti misa u crkvi. Samo mali broj vjernika može doći u našu kućnu kapelicu. Škola je počela početkom ovog mjeseca, ali sa strogim mjerama – mali broj učenika u razredima, ne smiju biti zajedno, ne smiju igrati…

Kad sam sa župnikom obilazio župu, stariji ljudi su se razveselili da sam se vratio u misiju. Bilo mi je drago čuti njihove različite reakcije – „O, kako je ostario“ ili „Ništa se nisi promijenio“ – zavisi kako tko gleda i govori. Ne možemo posjećivati bolesnike. Neki stariji ipak uspiju doći k nama, da mi reknu „Urakaza neza – dobrodošao!“ Očekuju i pomoć – ta ja sam bijelac! Mnogi mi telefoniraju iz Kigalija, iz drugih mjesta gdje sam bio, kao i odavde iz ove župe. Škola je započela, nemaju za školarinu. Dugi se tuže da nemaju što jesti, jer ne mogu raditi…

Toliko za moje prvo javljanje iz stare i nove misije Rango. Kao obično u našem životu, bilo gdje bili, miješa se lijepo i tužno. S Božjom pomoću trebamo naprijed. Preporučam se u vaše molitve, da mognem nastaviti lijepu misiju i u ovoj četrdesetoj godini u Ruandi.

A ja vama molim od Boga da i u ovoj teškoj situaciji imate: SRETAN BOŽĆ I BLAGOSLOVLJENU NOVU 2021. GODINU!

Rango, Došašće 2020

Don Danko