Zanimljivu priču donosi Jean Charles Putzolu za Vatican News.

Priču prenosimo s Fratellanza umana:

Nakon krvavog napada u Bataclanu, 13. studenog 2015., liječnik Georges Salines osniva udrugu obitelji žrtava i preživjelih. Jedno vrijeme preuzeo je i dužnost predsjednika 13onze15, Bratstvo i Istina, kako su nazvali udrugu. U najvećem krvoproliću u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata stradala je i Georgesova kći Lola dok je s drugim mladim ljudima bila na koncertu američke rock grupe Eagles of Death Metal. Novinari su nakon osnivanja udruge poznavali Georgesa i zato je njegovo ime kružilo u raznim intervjuima, moglo ga se naći, vidjeti i čuti u raznim medijima. Georges je u žalosti, a udruga i knjiga koju je napisao odmah nakon napada Neizrecivo od A do Ž služe mu kao terapija koja će mu pomoći prebroditi nemoguće. Ne traži utočište u molitvi, nije vjernik, ateist je “kršćanskih korjena”. U njemu nema osjećaja mržnje, ljutnje ili osvete. Ne razumije ‘apsurdno’”, govori on.

Trgovac Azdyne Amimour izgubio je trag svog sina. Posljednjih godina veza s njim je napeta i uvečer 13. studenoga 2015. on nema pojma gdje bi Samy mogao biti. Azdyne i njegova supruga Mouna ubrzo će saznati da je Samy jedan od trojice napadača u Bataclanu. Azdyne je musliman, ali ne prakticira vjeru i nije mu jasno što se dogodilo njegovu sinu. Pariz te večeri u 33. minute prolazi kroz pakao. Sedam terorista koji tvrde da su pripadnici tzv. Islamske države izveli su napade na tri različita mjesta u glavnog grada Francuske. Bombaš samoubojica detonirao se u 21:20 ispred Stade de France. Detonacija odjekuje i unutar stadiona u kojem igraju Francuska i Njemačka. Neki igrači su iznenađeni bukom, podižu glavu, ali igra se nastavlja. Predsjednik Republike François Hollande napušta stadion nekoliko trenutaka nakon detonacije.

I Azdyne treba ići naprijed kako bi nadvladao “svoje” nemoguće. Grupe za rasprave kojima je sudjelovao ne nude mu puninu onoga što traži, ne može doći do dna stvari i osjeća potrebu vidjeti što se događa s druge strane. Drugu stranu čine obitelji žrtava. Preko treće strane Azdyne traži da se upozna s Georgesom. Nalazimo se na početku 2017., tek nešto više od godinu dana nakon napada. Georges prima telefonski poziv i sluša Azdyneov zahtjev. Iznenađen je, zadivljen i pomalo destabiliziran njegovim pitanjem. Treba vremena da razmisli o tome i postavlja si brojna pitanja: zašto ga želi upoznati otac terorista iz Bataclana? Je li voljan on sam upoznati oca mladića koji je mogući ubojica njegove kćeri?

Ne odbija sastanak. Georges kaže da je na kraju krajeva čak i ovaj čovjek koji ga pita za susret – žrtva, otac koji je izgubio sina. Zaključuje da je i Samy, terorist, zapravo žrtva, žrtva ludih ideja koje propagiraju on i drugi fundamentalisti, a koje su im umetnuli manipulatori. Naravno, Georges tijekom poziva obaviješten da Azdyne ne dijeli nijednu od fundamentalističkih ideja onih koji iskorištavaju njegovu religiju. Tako on prihvaća sastanak i s prijateljem iz udruženja žrtava odlazi u kafić u četvrti Bastille u središnjem Parizu.

Dolazi Azdyne. Georges ustaje, pomalo napet. Azdyne je također napet, no nekako misli da je Georges hrabriji od njega jer je prihvatio sastanak. “Već sam bio izgubio sve” – kaže – “Bio sam na krivoj strani povijesti” i nastavlja – “Pristajući na sastanak sa mnom, George je imao puno više za izgubiti. On je čovjek kojeg mediji poznaju, predsjednik udruženja žrtava koje se pojavljuje na radiju i televiziji. Što će, potom, ljudi misliti o njemu kad saznaju da je upoznao oca jednog od terorista?”, pitao se Azdyne. I sam Georges si je postavio to isto pitanje. I razgovarao je, naravno, o ovom susretu sa svojim pratiteljem prije nego što ga je prihvatio. Ideja je primljena sasvim dobro, ali istina je da to nije uvijek bilo tako.

Georgesa su često tražili da objasni svoj pristup. Ponekad je čak odustajao od objašnjavanja onima koji ga nisu htjeli razumjeti. Georges u tim okolnostima ne inzistira previše, osjeća da su rane još uvijek otvorene i bolne i da svatko slijedi vlastiti put obnove. Georgesov put, kao i Azdyneov, ide prema spomenutom kafiću Bastille. Toga jutra u veljači 2017. Azdyneina ispružena ruka upućena je u smjeru Georgesa. Dvije ruke se dodiruju i tresu. Sjedaju i predstavljaju se jedan drugom. Razgovor, isprva stidljiv, ubrzo poprima opušteniji ton. “Azdyne je dirljiva osoba”, kaže George. I “čarobna” – dodaje.

Pričaju o svom životu, svojim obiteljima i, naravno, razgovaraju o Loli i Samy, mada je to mučno za obojicu. “To je bila moja terapija”, kaže Azdyne. “Nisam išao psihologu nakon napada. Predloženo mi je, ali nije mi se dalo. Htio sam sām prevladati tragediju.” Susret s Georgesom omogućio mu je zatvaranje kruga.

Zajedno šalju poruku koja je upravo suprotna onoj koju šalju teroristi. Dijalogom je sve moguće.

Dva oca susreću se nekoliko puta. Njihova veza postaje Dva oca susreću se nekoliko puta. Njihova veza postaje prijateljska. Svaki put u kafiću ili restoranu, ali ne i u kući jednog ili drugog. Kad se sretnu, razmišljaju kako njihov atipični zajednički put može postati poruka. Što više vremena dijele zajedno, što više razgovaraju jedan s drugim, to više shvaćaju da ovaj dijalog, njihov dijalog, ima veliku snagu. Pomaže im to u prevladavanju osjećaja mržnje, moguće žednje za osvetom, nesporazuma i svega što jedno društvo na kraju dovede do podjela. Zajedno šalju poruku koja je upravo suprotna onoj koju šalju teroristi. Dijalogom je sve moguće.

Kako bi ova poruka nadišla sferu njihovih višestrukih susreta, Georges i Azdyne odlučili su napisati knjigu, ispričati svoju priču, svoje razgovore, pristup i razlike. Jer očito postoje, ali one više nisu izvori podjela. Nisu nadiđene, a vjerojatno neće nikad ni biti, ali su shvaćene i prihvaćene. Naslov njihove knjige glasi: Il nous reste les mots (Ostaju nam riječi).