Doista, zbog dijelova ostatak tijela i stvari bezbrojnih svetaca, te su relikvije nastavile svoju zemaljsku pustolovinu dugo nakon smrti , piše Catholic News Agency. Mnoge su relikvije putovale svijetom kako bi pobjegle od rata, zapljene i obeščašćenja kako bi došle u sigurne ruke liječnika i svećenika rođenog u Belgiji, vlč. Suitbert Mollingers, koji je sagradio kapelu.

U kapeli se sada nalazi najveća zbirka relikvija izvan Rima.

“Fr. Suitbert Mollinger, je imao neobičan hobi u kojem je volio prikupljati relikvije svetaca”, objasnila je za CNA Carole Brueckner, predsjednica odbora za kapelu svetog Antuna.

No, usred političkih i društvenih previranja koje je Europa doživjela krajem 19. stoljeća, ovaj je neobičan hobi bio ključan za spašavanje relikvija s cijelog kontinenta.

Od drugog stoljeća katolici časte relikvije svetaca – bilo dijelove tijela ili drage stvari svetih muškaraca i žena. Dok teolozi i crkveni dokumenti pojašnjavaju da se relikvije ne smiju obožavati, niti imaju magičnu moć, učenje dodaje da se s relikvijama mora postupati s poštovanjem, jer pripadaju osobama koje su sada na nebu. Iako relikvije same po sebi nemaju snagu, Bog može nastaviti činiti čuda u prisutnosti svečeva tijela čak i nakon smrti, uči Crkva. Relikvije su prisutne u mnogim katoličkim oltarima ili ispod njih.

Zbog svog važnog mjesta u katoličkoj pobožnosti, kao i prisutnosti na misi, relikvije su postale meta antikatoličkog progona u Europi.

“Bilo je to vrlo kaotično vrijeme, na neki način, za katolike, jer su se ljudi borili za teritorije i zemlje”, rekao je Brueckner. Tijekom sredine do kasnog 19. stoljeća političke granice – a također i vjerski identiteti – regija diljem Europe pomaknule su se kako su se formirale moderne nacionalne države Njemačke, Italije, Francuske i Belgije, a moć plemstva i Crkve nestajala, a nastale su svjetovne vlade.

Mnogi plemići i redovnici “bojali su se da će njihove vlade ili monarhije pod kojima su živjeli podčiniti i oduzeti im relikvije”, objasnila je. U nekim su regijama, nastavio je Brueckner, vlasti čak “oskrvnule relikvije i ponekad bi nekoga strpali u zatvor jer je imao relikvije u svom posjedu”.

“Zbog onoga što se događalo u Europi, ovo je bio pravi trenutak da se vlč. Mollinger “obogati” svojom osobnom zbirkom relikvija svetaca”, objasnila je. Dok je katolicima zabranjena prodaja ili kupnja relikvija, vlč. Mollingeru su relikvije posuđene ili dane od prijatelja u svojoj domovini Belgiji, kao i s putovanja po Nizozemskoj, Italiji i drugdje.

“Mnogo puta bi njegovi prijatelji, koji su također religiozni, pisali i pitali ga može li uzeti neke od njihovih relikvija i čuvati ih na sigurnom, sve dok njihove zemlje ili monarhije ne postanu stabilne, a otac je uvijek odgovarao ‘da’” . “Otac je također imao agente koje je imao diljem Europe koji su tražili relikvije, jer bi ih, u biti, pokušao spasiti od uništenja od strane vlada i monarhija koje su postojale u Europi u to vrijeme.”

U početku je vlč. Mollinger je držao rastuću zbirku relikvija u svom župnom dvoru. Medicinski pacijenti, kao i vjernici katolici, posjećivali bi liječnika-svećenika radi duhovnog i tjelesnog liječenja i “imali su priliku častiti im te relikvije kada su bili tamo”.

Mnogi su hodočasnici, rekao je Brueckner, “izliječeni od svoje anomalije ili invaliditeta” nakon što su primili fizičku ili duhovnu pomoć u prisutnosti relikvija. Kao rezultat toga, “Otac je stekao reputaciju svećenika-liječnika-iscjelitelja”, objasnila je. Zapisi lokalnih novina iz Pittsburgha tog vremena dokumentirali su Fr. Mollingerove tretmane, kao i tisuće ljudi koji su putovali da časte relikvije.

Vlč. Mollinger je, međutim, “mislio da pripadaju lijepoj crkvi da bi svi mogli posjetiti i častiti relikvije” i tako je svojim sredstvima izgradio kapelicu za njihovo smještaj.

Prvi dio kapele dovršen je na blagdan sv. Antuna 1883. godine, a u njoj se nalaze tisuće relikvija koje je sakupio vlč. Mollingera u to vrijeme. Drugi dio također je dovršen na blagdan sv. Antuna, devet godina kasnije 1892. godine, a sadrži postaje križnog puta i relikvije prikupljene nakon dovršetka kapele. Vlč. Mollinger je umro dva dana nakon što je dovršen posljednji dio kapele.

Među relikvijama koje kapela trenutno tvrdi su krhotine Pravog križa i Stupa bičevanja; kamen iz Getsemanskog vrta; čavao koji je držao Krista na križu; materijal iz Isusove, Marijine i Josipove odjeće; “komad kosti od svih apostola”; i relikvije sv. Terezije od Liseuxa, sv. Ruže iz Lime, sv. Faustine, sv. Kateri Tekawitha.

“Kad bih morao imenovati sve svece, bili bismo ovdje zauvijek”, uzviknuo je Brueckner.

Gotovo sve ove relikvije su također provjerene.

“Kada se relikvija stavi u taj relikvijar, ona je zapečaćena i nikada se više ne može otvoriti”, rekao je Brueckner, objašnjavajući da stroga pravila Crkve štite od neovlaštenog mijenjanja i krivotvorenja relikvija. “Da bi se relikvija mogla štovati, morate imati dokument, a dokument dolazi od hijerarhije u Crkvi. Taj dokument će vam reći tko je svetac, što je relikvija, a govori da je Katolička crkva provela svoje istraživanje i možemo reći koja je relikvija.”

“Imamo potvrde o autentičnosti za gotovo sve naše relikvije ovdje u kapeli.”

Dok se vjerovanje u autentičnost relikvija oslanja na povjerenje da je “Katolička crkva obavila svoje istraživanje, a ja ću vjerovati u ono što Katolička crkva govori”, rekao je Brueckner, posjetitelji i dalje doživljavaju istu prisutnost koju je dokumentirao prvi hodočasnici u zbirku svetačkih relikvija. “Mnogo puta kada ljudi dođu u kapelicu reći će da zapravo osjećaju prisutnost.”

“Kažem da je to kao zakoračiti u mali djelić raja, jer si okružen s toliko ljudi za koje nam naša Crkva kaže da su na nebu”, primijetila je.