Spomendan mu se slavi 21.10. što je datum njegovog vjenčanja s princezom Zitom od Bourbon-Parme (21.10.1911.). Taj je datum uzet za spomendan jer ga se spominje kao uzor za kršćanske muževe, a njegov i Zitin brak kao primjer kršćanske bračne ljubavi.
“Nisam znala puno toga o blaženom Karlu I. Austrijskom dok nedavno nisam istraživala, stoji na blogu religionbioethicsociety.com. Znala sam ga po imenu, malo iz povijesti i to je to. Istražujući o njegovom životu, puno toga mi je bilo poznato. Shvatila sam da dijelimo mnoge istosti i puno zajedničkih detalja koji potječu od katoličkog načina odgoja koji u sebi ima “kraljevsku” konotaciju. To su sve one lijepe vrijednosti i istina o našem identitetu koju baštinimo kao djeca Božja. Zanimljivo je kako nas katolička vjera, tj. Krist povezuje pa različite osobe imaju iste detalje, zajedničke crtice, postupke, odluke ili uspomene, a da se nikada nisu ili neće upoznati na ovome svijetu.
Blaženi Karlo I. Austrijski ili Karlo IV. Ugarski, punog imena Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen, bio je posljednji austrijski car, odnosno posljednji hrvatsko-ugarski kralj. Bio je član kuće Habsburg-Lothringen. Rođen je 17.08.1887. u dvorcu Persenbeugu u istoimenom mjestu u Austriji. Umro je 1.04.1922. u progonstvu na Madeiri.
Spomendan mu se slavi 21.10. što je datum njegovog vjenčanja s princezom Zitom od Bourbon-Parme (21.10.1911.). Taj je datum uzet za spomendan jer ga se spominje kao uzor za kršćanske muževe, a njegov i Zitin brak kao primjer kršćanske bračne ljubavi.
Blazeni Karlo I. Austrijski i Zita
Njihov brak nije sklopljen radi osvajanja teritorija ili utvrđivanja pozicije obitelji Habsburg, tj. nije bio obilježen državnopravnim problemima, a par je živio prema kršćanskom smislu. Njegovo i Zitino poznanstvo seže od malih nogu, ali se, prije nego su obnovili svoje poznanstvo, nisu bili vidjeli dugi niz godina. U kratkom, ali plodnom braku, imali su osmero djece, a najmlađe, nadvojvotkinja Elisabeth, je rođena nakon Karlove smrti 1922. godine.
Od malih je nogu odgajan kao pobožan katolik, a svojim ga je molitvama pratila i jedna skupina jer mu je stigmatizirana redovnica prorokovala jako trpljenje i podnošenje snažnih napada. Gajio je izuzetnu pobožnost prema Presvetom Srcu (prvi petci), Euharistiji i Gospi te ga je majka vodila svaki dan na misu. Igrao se s malom djecom u mjestu i pomagao siromašne novcem kojeg je zaradio prodajući cvijeće i povrće iz malog vrta. Njegova ljubav i razumijevanje prema siromašnima je dovela do toga da je i svoju odjeću dijelio svojim siromašnijim prijateljima.
Uz sve pohvale koje je dobivao, njegovi odgajatelji su naveli par primjera na kojima treba raditi: sklon je rastresenosti, nije dovoljno odlučan i prebrzo prihvaća savjete koji mu se daju bez razumijevanja njihovog pravog značenja.
Nakon Karlove smrti, ustanovljena je molitvena zajednica koja 1963. godine postaje crkveno priznata pod nazivom “Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima”.
Nakon što je jednom tijekom igre slučajno pogodio Gospinu sliku granom na stablu, plakao je i od tada se trudio pred svaku Gospinu sliku donositi što više cvijeća. Gospin zagovor i utjecanje pod njezinu zaštitu ga je pratilo kroz život pa je zanimljivo kako je puno prijelomnih trenutaka u njegovom životu vezano za subotu koja je povezana s Gospom (npr. pobožnost pet prvih subota): subotom se krizmao, proglašen je punoljetnim, vjenčao se, okrunjen je za apostolskog kralja Mađarske, stigao je na otok Madeiru u izgnanstvo, a u subotu je i umro. Njegovo tijelo je i sada u Gospinoj crkvi do Monte na Madeiri.Svakodnevno je molio krunicu, pronalazeći vremena za nju makar i par minuta prije ponoći.
Nakon srednjoškolskog obrazovanja, priključuje se austro-ugarskoj vojsci i obavlja svoje vojničke dužnosti u Bohemiji (2/3 današnjeg teritorija Češke), a paralelno s tim studira pravo i politiku u Pragu.
Njegovo ispravno poimanje vjere i braka se može primijetiti i u činjenici da je princezi Ziti, dan prije kraljevskog vjenčanja, rekao:
“Hajdemo sada pomoći jedno drugome stići u nebo.”
Meni je to jako lijep znak čovjekovih nada, vjerovanja, pogleda na svijet i karaktera.
Par je zaručen ciljano na blagdan sv. Antuna Padovanskog 1911. godine ispred Presvetog Oltarskog Sakramenta u Mariazellu (“Magna Mater Austriae”) – velikom marijanskom svetištu u Austriji čvrsto povezanim s Habsburzima u kojem sam imala čast biti kad sam bila mala. Ako Bog da, opet ću posjetiti Gospu u Mariazellu.
Mariazell
Lijep detalj i odraz čvrste vjere je vidljiv i na vjenčanom prstenju para na kojem je bilo ugravirano: “Sub tuum praesidium confugimus, sanca Dei Genitrix (Pod tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice). Tu je molitvu molio i prije odlaska u rat 1914. godine. On i Zita su podupirali jedno drugo, bili predani jedno drugome i čvrsto se držali Boga koji je bio treća osoba u njihovom braku. Svako dijete su gledali kao Božji dar. Svaki dan su prisustvovali sv. misi, a jedino razdoblje kad to nisu mogli je bilo za vrijeme putovanja brodom u izgnanstvo na Madeiru te im je to teško palo.
Bog je bio treća osoba u njihovom braku.
Karlo I. je naslijedio cara Franju Josipa I. na prijestolju (on je bio brat njegovog djeda) 1916. godine jer tadašnji prijestolonasljednik, Franjo Ferdinand, biva ubijen u sarajevskom atentatu 1914. godine. Car Franjo Josip I. umire 1916. godine pa Karlo I. postaje carem 30.11.1916. te preuzima zapovjedništvo nad vojskom. Car Franjo Josip I. se pohvalio kako na kraju njegove vladavine nije bilo nijednog biskupa koji je bio blizak masonima te je iskoristio svoju poziciju za sprječavanja “kulturnog rata” u Austriji koji se već dogodio u Njemačkoj pod vodstvom Bismarcka. (Napomena: u to vrijeme jača i napad masonerije na Vatikan; Vojska Bezgrešne, sv. Maksimilijan Kolbe).
Uvidjevši ratne strahote I. svjetskog rata, Karlo I. počinje raditi na mirovnom sporazumu između Austro-Ugarske i sila Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) tražeći potporu Njemačke za taj pothvat.
Što se tiče situacije u Austro-Ugarskoj, htio je stvoriti konfederaciju u kojoj bi svaki narod imao pravo na svoju samoupravu. S jedne strane, narodima u Austro-Ugarskoj to nije bilo dovoljno i tražili su punu autonomiju nakon zakuhanih situacija, a s druge je strane Karlo I. dobivao kritike da je bio previše liberalan i da ne smije dopustiti takvu samostalnost narodima.
Vršenje carskog poziva je shvaćao kao misiju kojom ga je Bog obdario, a on je htio vršiti Božju volju nasljedujući Krista i u ljubavi prema povjerenim narodima. Zato se toliko zalagao za mir. Jedino je on dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir tijekom I. svjetskog rata.
“Svo moje zalaganje je uvijek, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način”.
Car Karlo I. izdaje proglas 16.10.1918. kojim je ponudio narodima organizaciju Austro-Ugarske Monarhije kao saveza slobodnih naroda (savezna država u kojoj svaki narod na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu). Međutim, američki državni tajnik Robert Lansing odbacuje ideju opstanka reformirane A-U Monarhije svojom notom istaknuvši da sile Antante sada podupiru težnje Čeha, Slovaka i Južnih Slavena te da ponuđena autonomija narodima unutar Monarhije više nije dovoljna. Tako su sile Antante podržale razbijanje i raspad Austro-Ugarske Monarhije te su se mogle okrenuti stvaranju novog svjetskog poretka bez katoličke carsko-kraljevske obitelji (plan koji se dugo planirao?). Hrvatska je završila u štetnoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba 29.10.1918., a kasnije u pogubnoj Kraljevini SHS i Jugoslaviji.
Mađarska potpisuje raskid Austro-Ugarske Monarhije 31.10.1918., a 11.11.1918. Njemačka i Sile Antante potpisuju primirje (koji rad iza leđa!) te Karlo I. izdaje proglas u kojem je priznao pravo Austrijanaca na samoodređenje. Oslobodio je svoje dužnosnike bilo kakve odanosti prema sebi, s obitelji napustio Schönbrunn i preselio se u dvorac Eckartsau, iako proglas nije smatrao abdikacijom jer se nadao svom povratku kao cara, odnosno vršenje carskog poziva je shvaćao kao misiju kojom ga je Bog obdario. Sutradan Austrija proglašava neovisnost, a nekoliko dana nakon, to čini i Mađarska.
U ožujku 1919. carska obitelj napušta Austriju, a u travnju 1919. parlament izglasava “zakon Habsburg” kojim je caru Karlu i carici Ziti zabranjen povratak u Austriju. Ostali članovi kuće Habsburg-Lothringen su bili izgnani s austrijskog teritorija. Istog dana je donesen i zakon o ukidanju sveg plemstva u Austriji. Npr. njihov najstariji sin, nadvojvoda Otto von Habsburg-Lothringen, sve do 1966. nije mogao u Austriju. Današnji članovi obitelji mogu imati austrijsko državljanstvo, ali im je zabranjen ikakav rad koji bi aludirao na njihovo aristokratsko podrijetlo i činjenicu da su izravni nasljednici krune. Morali su promijeniti i prezime pa su sada Habsburg-Lothringen, umjesto von Habsburg (zabranjena je upotreba “von” – “od”, kao i carske titule). Od današnjih Habsburga na svijetu, nešto manje od 300 ih živi u Austriji. Trenutna glava obitelji Habsburg, Karl von Habsburg, također živi u Austriji.
Papa Benedikt XV. je strahovao da bi se u Srednjoj Europi mogla ustanoviti komunistička vlast pa je, prema njegovoj želji, Karlo I. u Mađarskoj pokušao ponovno uspostaviti svoju vlast nakon proglasa. Dva je puta na miran način pokušao vratiti mađarsku krunu, ali bezuspješno. Nakon prijetnje Kraljevine SHS i Čehoslovačke 21.10.1921. da će objaviti rat Mađarskoj ako on preuzme vlast, Karlo I., ne želeći stradanje naroda i novi rat, odustaje od povrata krune. On nije htio biti pobjednik pod svaku cijenu, nego je htio Kristov mir. Htio je izgraditi budućnost gledajući očima vjere i vršeći Božju volju, a ne nasilnom pobjedom.
S obitelji biva izgnan na izolirani i udaljeni portugalski otok Madeiru koju su Velika Britanija i Francuska odredile kao mjesto izgnanstva. Na Madeiri je posluživao na sv. misi, a tamo žive u bijedi radi čega je obolio od bronhitisa (upale pluća) te, nakon dva srčana udara, preminuo 1.4.1922. u 34. godini života. Biografi ističu da je imao pogled usmjeren prema Presvetome Sakramentu. Umirući na prvi petak u mjesecu, čekao je da ga pričeste i rekao koliko mu je važno Presveto Srce:
“Bez toga (napomena: pobožnosti Srca Isusova) sve bi ovo bilo nemoguće podnijeti.”
Smrti je svjedočio njegov sin Otto von Habsburg – Lothringen koji se sjeća da je njegov otac rekao da svoju bolest i patnje prinosi kao žrtvu za svoje narode, a svoj život i sve što se dogodilo je smatrao odrazom Božje volje te je hrabro prihvatio svoju sudbinu.
Blaženi Karlo I. je pokopan u crkvi Gospe od Montea na Madeiri, a Austrija nije dozvolila povratak tijela i pokapanje u carsku grobnicu Kaisergruft u Beču koja se nalazi ispod kapucinske crkve.
Proglašen je blaženim 3.10.2004. od strane pape Ivana Pavla II. koji je u dekretu o beatifikaciji rekao sljedeće:
“Bio je čovjek velikog moralnog integriteta i čvrste vjere koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira te nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom. Neka blaženi Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”.
Molitva blaženomu Karlu Austrijskom
Blaženi Karlo,
svoju si tešku službu i sve velike životne izazove
preuzeo kao Božju zadaću
i u svome si se razmišljanju, odlučivanju i djelovanju
pouzdao jedino u Trojedinoga Boga.
Molimo te, zauzmi se za nas kod Gospodina
i izmoli nam ufanje i hrabrost,
da ne bismo u, ljudski gledano,
bezizglednim prilikama očajavali,
nego vjerno išli Kristovim putem.
Izmoli nam milost
da svoje srce dopustimo oblikovati Kristovim srcem.
Budi uz nas, da bismo se suosjećajno i djelotvorno
zauzimali za siromašne i potrebite,
neustrašivo se borili za mir oko nas i u cijelome svijetu,
a svoj život u svim okolnostima,
ispunjeni radosnom nadom,
polagali u Božje ruke
te da svi mi poput tebe prispijemo k Njemu
po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.
(Uz odobrenje crkvenih vlasti)
Život blaženog Karla I. je pravi, veliki primjer kako naše odluke imaju posljedice. Kad molimo za čudo, možda ga ne izmolimo za ono za što se molimo, ali se Bog itekako posluži tom molitvom i dozvoli čudo nekome koga uopće ne poznajemo i za čije križeve ne znamo. Putovi Božjeg djelovanja su stvarno fascinantni i nekako ispadne da je svijet malo mjesto. Zato, nemojte očajavati! Možda vam se čini da nemate utjecaj ni na što i da ste skroz nevažni, ali nema gore laži od tog. Izmolite jedan Očenaš nakon Angelusa i recite Bogu da je to za najpotrebnije pa ćete primjećivati dobro za koje ćete se moći pitati jeste li imali udjela u njima. Ili mislite da to što ustajete u pet sati ujutro svaki dan kako biste stigli na posao u osam ne možete prikazati kao žrtvu za nešto?
Blaženi Karlo Austrijski, moli za nas!
Izvori:
“Posljednji car – svetac”, Ernst Joseph Gorlich, 2004.
http://www.emperorkarlleaguemalta.com
Intervju: Karl von Habsburg Lothringen
Intervju: Eduard von Habsburg Lothringen
orijentacijski http://www.wikipedia.org