Kako je sve počelo

Dvadesetšestogodišnja Alyona Sushko probudila se iz tupe tutnjave. Zidovi njezina stana u Harkivu su se tresli. Mislila je, da to susjedi imaju bučnu zabavu. Njezina mačka Wenya skrivala se ispod pokrivača.

Isprva na društvenim mrežama nije bilo ničeg uočljivog. Tek kada ju je 10 minuta kasnije nazvala prijateljica i ispričala joj o ruskim napadima, zaprepaštenje je ustupilo mjesto strahu. Imala je par minuta za spremiti najvažnije stvari. U ruksak je brzo ubacila nekoliko stvari i nešto novca.

Zatim je krenula do najbliže metro stanice. Između stotinu ljudi čekala je, razgovarala telefonom s prijateljima i obitelji te pokušavala razumjeti situaciju. Bilo joj je jasno da se želi što prije ponovno spojiti s majkom. Plašila se kako metro stanica ne nudi nikakvu sigurnost.

Njezina majka Irina (53) živi na drugom kraju grada. Bio je rizik doći do nje. Ipak se usudila to učiniti. Prijatelji su se ponudili da je prate. Udarci su se sada mogli čuti kontinuirano. “Bilo je kao na filmu”, kaže Alyona. Nikada prije nije vidjela rat.

Alyona Sushko / Foto: Philipp Spalek

Suočena sa stvarnošću

Kada je stigla do majčine kuće, odmah su otišli u podrum. To nije bilo utvrđeno sklonište za bombe, nego običan podrum. “Nema dovoljno skloništa za bombe u gradu”, kazala je. Nitko je nije pripremio na ovakvu situaciju. Nije znala što bi ponijela sa sobom ni što će im trebati sljedećih nekoliko dana. Sve trgovine su bile zatvorene. Čula je za druge gradove u kojima su zalihe još trajale, no u Harkivu to nije bio slučaj.

U podrumu je bilo teško disati. Irina i njezina majka nisu izdržale dulje od četiri sata. Izašle su na ulicu udahnuti svježi zrak. U podrumu se nisu osjećale sigurno. Cijevi za toplu vodu penjale su se uz zidove i prijetila je opasnost od pucanja. Prvih nekoliko dana udari su se mogli čuti samo u daljini.

Povremeno su mogle otići u stan i uzeti nešto hrane i odjeće. Jednom se čak uspjela i istuširati. Trećeg dana bombe su joj bile bliže. Mogla je čuti tenkove kako se kotrljaju ulicama. U podrumu su svi bili zalijepljeni za svoje telefone. Pratili su vijesti i na društvenim mrežama vidjeli fotografije svoje uništene ulice. Proširile su se poruke da ruski vojnici ulaze u podrume. Odlučili su da je sigurnije ostati u hodnicima, gdje su imali pristup putovima za bijeg.

Alyona Sushko / Foto: Philipp Spalek

Život se odjednom preokrenuo

Alyona nije htjela pokazati strah. Željela je ohrabriti djecu u podrumu. Zajedno su crtali crteže mira, što im je malo odvratilo pažnju. Petog dana hrana je postala oskudna. Riskirajući život, stajali su pet sati u redu za kruh. U redu za kruh Alyona je diplomatske pokušaje okončanja rata. „Odjednom su svi pričali o miru, dok su bombe nastavile padati na Harkiv”, prisjeća se Alyona.

Zavladala je panika. Preostao joj je jedino plač. U svom “starom životu” svirala je klavir i violinu u slobodno vrijeme. Voljela je izlaziti s prijateljima i plesati cijelu noć. Imala je posao koji je voljela. Radila je u međunarodnoj tvrtki koja je kreirala 3D modele za gradnju zgrada. Nakon posla često je provodila vrijeme s kolegama u uredu. Naručivali su meksičku hranu i gledali filmove na Netflixu.

Alyona je shvatila da je njezin stari život završio. Htjela je pobjeći, ali ne sama – pokušala je uvjeriti majku da pođe s njom, no ona nije željela napustiti rodni grad. Trebaju je djeca i majke u zgradi, rekla joj je. Alyona je teška srca spakirala torbu. Do željezničke stanice odvezao ju je poznanik. Na peronima je čekalo tisuće ljudi. Nitko nije znao kada će doći vlak. Alyona je imala sreće.

Nakon dva sata uspjela se ukrcati na vlak koji će je odvesti u Laviv. Dvadesetšest sati bila je zaglavljena između ostalih putnika i jedva se mogla pomaknuti. Sve je bilo mračno. Nikakva svjetla nisu smjela gorjeti kako se vlak ne bi prepoznao u mraku. Čak su i mobilne telefone smjeli koristiti samo pod pokrivačem, jer je postojao prevelik rizik da ih se otkrije.

U daljini je mogla čuti udarce bombe. “Grmljavina”, govorila je djeci oko sebe. Dok su se vozili u Kijiv, vidjela je razbijene prozore na kućama. Činilo se kao vječnost kada su stali na dva sata na glavnom željezničkom kolodvoru u Kijivu kako bi pokupili ostale putnike.

Alyona Sushko / Foto: Philipp Spalek

Dolazak u Poljsku i smještaj u Caritasu

Alyona se osjećala usamljeno kad je izašla s vlaka u Lavivu. Volonteri su joj donijeli hranu i topli čaj. Jela je prvi put u dvadesetšest sati. Čekala je devet sati da nastavi put. Nije znala koliko je daleko do poljske granice. Kasnije je saznala da je bilo svega 80-ak kilometara. Trebalo joj je 19 sati da stigne u Poljsku.

Nisu imali što jesti. Djeca su plakala. Nitko nije mogao napustiti vagon. Vrata su bila zaključana. Vlak se kretao s vremena na vrijeme. Kada je konačno stigla u Przemyśl u Poljskoj i vidjela svu ponuđenu pomoć, navrle su joj suze na oči. Alyona se pripremila na situaciju da će ponovno morati spavati negdje na podu. “Sada imam iskustva s tim”, kaže ona uz prolazni osmijeh. Prišli su joj volonteri poljskog Caritasa i ponudili joj sklonište u Osnovnoj školi br. 6 u Przemyślu. Prihvatila je ponudu. Lokalni vatrogasci osigurali su prijevoz. Zajedno s obitelji odvezli su Alyonu u školu. S plavim svjetlom i sirenom. Bili su VIP osobe, rekli su im vatrogasci.

Alyona je smještena na jedan od 80 kreveta koje je osigurao Caritas Poljske u teretani. Pomoć smatra vrijednom divljenja. U njezinoj torbi nema puno stvari. Malo odjeće i nekoliko sredstava za higijenu. “Ovdje dobivam sve što mi treba za sada”, kaže ona.

Alyona ohrabruje druge. “Kod kuće nas pokušavaju ubiti. Nisam očekivala da ću naići na takvu uslužnost”, objašnjava Alyona. Razumije poljski i pokušava pomoći drugima. Kada je Caritas osigurao lokalne psihologe, pomogla je i podržala mladu djevojku koju je upoznala. Podržala ju je da počne govoriti o stvarima koje je doživjela, a na taj način Alyona je pomogla i sebi samoj.

Alyona Sushko / Foto: Philipp Spalek

Alyona Sushko / Foto: Philipp Spalek

Jedino što želi, jest biti sa svojom obitelji

Alyona želi otputovati u Kanadu preko Njemačke, gdje živi njezin polubrat, točnije u Montrealu. Alyona prilično dobro govori engleski, no ne zna francuski, iako ima talent za jezike. U nedjelju se Alyona nalazi u predvorju željezničke stanice u Przemyślu. Ponovno mora čekati. Za pet sati njezin vlak kreće za Rzepin na njemačkoj granici u blizini Frankfurta/Odere.

Razgovara s prijateljima i majkom Irinom koja se još uvijek nalazi u Harkivu. Bombardiranje je u Harkivu postalo sve gore, a hrane je sve manje. Ipak, njezina majka još nije spremna napustiti svoj grad i ta činjenica plaši Alyonu. Pokušava je uvjeriti. Njezin je jedini cilj ponovno okupiti obitelj i biti s obitelji bez obzira gdje. Naravno, u svojoj domovini.

U 18:00 sati Alyona čeka vani na peronu na hladnom vjetru. Putovanje se nastavlja. Prvo u Berlin, pa u Düsseldorf. Pita se može li očekivati istu razinu pomoći u Njemačkoj koju je doživjela u Poljskoj. Navlači maramu preko glave. Zaslon prikazuje kašnjenje od 80 minuta. Alyona sliježe ramenima.

Alyona Sushko / Foto: Philipp Spalek