7. siječnja s. Luisidia Casagrande, medicinska sestra koja je radila u kliničkom laboratoriju u bolnici Borgo Trento u Veroni 68 godina, umrla je u dobi od 104 godine. Zvali su je anđelom laboratorija koji je osjećala kao svoj dom. Svoje osnovne alate i materijale uspjela je spasiti tijekom Drugog svjetskog rata domišljatom varkom, prenosi Aleteia.

Lina (njezino ime) rođena je 20. lipnja 1918. u pokrajini Treviso u obitelji skromnog podrijetla. Zavjete je položila u dobi od 20 godina 1938. godine, no poziv je doživjela kad je bila tek djevojka s nepunih 14 godina. Kad je ocu rekla da namjerava postati časna sestra, on se nije protivio; ipak joj je savjetovao da o tome dobro razmisli “kako sutra ne bi morala požaliti”, izvještava talijanska novinska kuća Corriere della Sera.

Početak njezina rada kao medicinske sestre

Godinu dana nakon polaganja zavjeta stekla je diplomu profesionalne medicinske sestre uz dopuštenje svojeg instituta, Sestara milosrdnica iz Verone. Iste godine zaposlila se u kliničkom laboratoriju; prije nje tamo nikada nije radila niti jedna sestra. Majka poglavarica dala je dopuštenje tadašnjem ravnatelju da je zaposli.

“Sr. Luisidijina osobna i profesionalna priča je velika”, rekao je Callisto Marco Bravi, generalni direktor Integrirane sveučilišne bolnice u Veroni, za Corriere della Sera. “Sr. Luisidia je dio našeg napretka. Počela je dok su se analize još radile ručno [i nastavila raditi] sve dok i ona nije upotrijebila najsuvremenije tehnologije.”

S. Luisidia bila je vrlo usredotočena na liječenje pacijenata s ljubavlju i dostojanstvom, kao cjelovitih ljudskih bića, čak i kada je samo radila s uzorcima za analizu. Corriere prenosi da je voljela reći: “Sjetimo se da je u epruveti prije svega pacijent i da je u toj epruveti, koliko god je malo, uvijek cijela osoba.”

Nagrade i priznanja

S. Luisidia uvijek se predano i s velikom pažnjom posvećivala svom radu, za što je primila brojne nagrade. 1976. bolnički instituti u Veroni dodijelili su joj zlatnu medalju za zasluge. Godine 2002. dobila je zlatnu medalju grada, a 2007. odlikovana je čašću viteza Reda za zasluge Talijanske Republike.

Guverner Veneta Luca Zaia tako je za Corriere opisao sestrin primjer i profesionalnost: “U gotovo sedamdeset godina službe, pokazala je predanost koja nije bila rezultat samo profesionalne predanosti, već i dublje motivacije. Ona će ostati uzor svima koji su angažirani u našem zdravstvenom sustavu.”

Prevarila naciste i spasila laboratorij

Postoji zgoda koja pokazuje snagu i karakter ove sestre koja je bila sitne građe, ali vatrenog duha. Ona sama to je još uvijek bistra sjećanja prepričavala čak i kad je imala 100 godina. Corriere prenosi njezine riječi:

Bilo je to 1943. Ujutro bih u bolnicu stigla prije Nijemaca. Tako bih iz dana u dan odvozila materijal i sitnu opremu, neophodnu za obavljanje najhitnijih pretraga. U laboratoriju su bili lijesovi iz općine za siromašne. Četiri sam napunila tim materijalom. Zatim sam pozvala mrtvačka kola. Vozač je bio osoba od povjerenja. Ukrcali smo četiri lijesa i ja sam također ušla. Samo umjesto na groblje, odveli smo ih u vojnu bolnicu na Piazzetta Santo Spirito gdje su primani pacijenti Civilne bolnice.

Tako laboratorij nije propustio niti jedan dan aktivnosti za pomoć ratom pogođenom stanovništvu.

Bombardiranje 5.7.1944

U noći 5. srpnja 1944. bila je u vojnoj bolnici kada je bombardiranje sve uništilo. Poginulo je 45 pacijenata na kirurškom odjelu i pet njezinih sestara. Sestra Luisidia očajnički ih je pokušavala spasiti, ali nije uspjela. Tko zna koliko je boli nosila u srcu zbog tog dana?

Sestra je svoj rad živjela kao istinsko poslanje, poseban način brige za ljude i za Gospodina, živa i prisutna više nego ikad u bolesnima.

Tko zna koliko je zdravstvenih radnika bilo inspirirano njezinim primjerom, njezinom sposobnošću da radi s ljubavlju, jer kako je Khalil Gibran napisao: „(…) kada radite s ljubavlju uspostavljate vezu sa sobom, s drugima i s Bogom.“