Sv. Albert Veliki pokazuje da nema suprotnosti između vjere i znanosti, unatoč određenim epizodama nesporazuma koje su zabilježene u povijesti. Čovjek vjere i molitve, kao što je bio i sveti Albert Veliki, potiče proučavanje prirodnih znanosti i napredak u poznavanju mikro- i makrokozmosa, otkrivajući zakone koji su svojstveni predmetu, jer sve to doprinosi poticanju žeđi za Bogom i ljubav prema Bogu… Sveti Albert Veliki nas podsjeća da postoji prijateljstvo između znanosti i vjere i da kroz svoje zvanje proučavanja prirode znanstvenici mogu krenuti autentičnim i fascinantnim putem svetosti.
Albert Veliki, sv. (latinizirano Albertus Magnus, Albertus Theutonicus, Albertus Coloniensis, Doctor universalis), njemački teolog, filozof i prirodoznanstvenik (Lauingen, oko 1193 – Köln, 15. XI. 1280). Studirao sedam slobodnih umijeća u Padovi, gdje 1223. ulazi u Dominikanski red. Od 1233. profesor u Hildesheimu, Freiburgu, Regensburgu i Strasburgu, od 1243. na Pariškom sveučilištu. Upravitelj je Općeg učilišta u Kölnu od osnutka 1248., provincijal Njemačke pokrajine 1254–57. Regensburškim biskupom imenovan 1260., križarskim propovjednikom u Njemačkoj i Češkoj 1263.
Od 1264. do smrti živi u samostanu, bavi se znanstvenim radom i posreduje mirovno u društvenim sukobima. Svetim i crkvenim naučiteljem proglašen je 1931., zaštitnikom prirodoznanstvenika 1941. Djela mu obuhvaćaju 74 naslova. Najvažnija su teološka djela tzv. Pariška suma (6 knj.), tumačenja djela O četirima knjigama sentencija (Super IV libros Sententiarum) Petra Lombardijca, djelâ Pseudo-Dionizija Areopagita i svetopisamskih knjiga te Teološka suma (Summa theologiae). Parafrazirao je mnoga Aristotelova djela, osim Politike koju je komentirao. Među prirodoznanstvenim djelima ističu se O mineralima, O raslinju i O životinjama (De mineralibus, De vegetabilibus i De animalibus). Albert je prvi ostvario sveobuhvatnu sintezu dotadanjega ljudskog znanja grčke, rimske, židovske, kršćanske i arapske provenijencije. Jasno je razgraničio tri znanstvena područja: prirodne znanosti, filozofiju i teologiju. Svako područje ima svoja načela, svoju metodu i svoje autoritete. Najglasovitiji mu je učenik Toma Akvinski. Znatno je utjecao na M. Eckharta, H. Seusea, I. Taulera i N. Kuzanskoga. Sabrana djela: u Lyonu 1651 (21 sv.), u Parizu 1890–99 (38 sv.) i kritičko izdanje u Münsteru (od 1951., nedovršeno)
Vjera i znanost
Jedan od njegovih najvećih doprinosa zapadnoj civilizaciji je stvarnost da su vjera i znanost bile kompatibilne, čak pokazujući kako znanstvenici mogu krenuti na put svetosti.
Ima nas još puno toga za naučiti. Iznad svega, sveti Albert pokazuje da nema suprotnosti između vjere i znanosti, unatoč određenim epizodama nesporazuma koje su zabilježene u povijesti. Čovjek vjere i molitve, kao što je bio i sveti Albert Veliki, može spokojno poticati proučavanje prirodnih znanosti i napredak u poznavanju mikro- i makrokozmosa, otkrivajući zakone koji su svojstveni predmetu, jer sve to doprinosi poticanju žeđi za Bogom i ljubav prema Bogu… Sveti Albert Veliki nas podsjeća da postoji prijateljstvo između znanosti i vjere i da kroz svoje zvanje proučavanja prirode znanstvenici mogu krenuti autentičnim i fascinantnim putem svetosti.
To je bila duboka povezanost koja nije uvijek bila dobrodošla u srednjovjekovnoj Europi. Vjera se (i još uvijek je na nekim mjestima) doživljavala kao nešto što je u suprotnosti sa znanošću. Međutim, sveti Albert nam dokazuje da možemo gledati u stvoreni svemir i dublje zaroniti u njegove misterije.
Izvor : Hrvatska enciklopedija