Spaljivanje crkve u Rami na Šćitu ostat će zauvijek zapisano u ramsku povijest kao "uvod" u stradanje koje je uslijedilo nepuna tri mjeseca kasnije.
Kad je 1863. godine bivši provincijal fra Anto Vladić došao za župnika u Ramu, kanio je tražiti ferman (dopuštenje) za gradnju crkve te početi radove oko njezina podizanja, prenosi portal Franjevački samostan Rama -Šćit. Tek je 1873. godine započeo gradnju crkve, koja je dovršena 1881. godine. Crkva je trobrodna bazilika za koju je ideju dao fra Antun Vladić, uzevši za uzor neke crkve u Italiji, što ih je imao priliku vidjeti. Godine 1893. radilo se na unutarnjem i vanjskom uređenju crkve. Postavljen je limeni krov i dovršen je zvonik. U crkvu je postavljena slika Alberta de Rhodena, na kojoj su prikazani anđeli kako vraćaju Gospu Sinjsku u Ramu. Od istog je autora nabavljena i slika sv. Franje. Glavni oltar je postavljen 1903. godine i tada je crkva posvećena.
Iako su i prvotni samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, kasnije je u štovanju sve jače mjesto imala čudotvorna Gospina slika, pa je patronom postalo Gospino uznesenje, dok je vanjska svečanost vezana za svetkovinu Gospina Rođenja 8. rujna.
Crkva je u vrijeme Drugog svjetskog rata doživjela tragičnu sudbinu, kako prenosi portal Rama -Prozor.info. Nju su partizani zapalili 13. srpnja 1942. godine. S njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži dvojice majstora iz Fojnice i Jajca kao i više drugih kaleža. Izgorjeli su brojni arhivski dokumenti (vrlo stare matice) i vrijedne knjige. Sada postoje matične knjige u prijepisu od 1884. godine.
Tragičan događaj
Spaljivanje crkve u Rami na Šćitu ostat će zauvijek zapisano u ramsku povijest kao “uvod” u stradanje koje je uslijedilo nepuna tri mjeseca kasnije. S njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži dvojice majstora iz Fojnice i Jajca kao i više drugih kaleža. Izgorjeli su brojni arhivski dokumenti (vrlo stare matice) i vrijedne knjige. Sada postoje matične knjige u prijepisu od 1884. godine.
13. srpanj 1942. godine usječen je duboko u sjećanja Ramljaka kao i u povijest stradanja Rame.
U ranim jutarnjim satima 13. srpnja 1942. godine, partizani su napali Prozor, uz njega napali su i Šćit. Prema dostupnim dokumentima, Šćit je napadao 3. kragujevački bataljun iz sastava Prve proleterske brigade. Nakon brojnih neuspješnih napada, partizani uspijevaju zapaliti crkvu koja je u potpunosti izgorjela.
Nakon brojnih neuspješnih napada, partizani uspijevaju zapaliti crkvu koja je u potpunosti izgorjela.
Nakon zauzimanja crkve, partizani su ubili gvardijana, fra Julijana Jurkovića. Nekoliko dana kasnije ubijaju i fra Viktora Sliškovića pod optužbom da je “spremao ustanak” i da je “neprijatelj naroda”. U petom požaru kroz svoju povijest stradala je ramska crkva, a s njom sakristija i knjižnica. Izgorjela je velika Gospina slika koju je naslikao A. de Rohden 1892. godine, slika “Sv. Ignacije izgoni đavle” iz Rubensove škole i druge vrijedne slike. Crkveno ruho je odneseno ili spaljeno.
Izgorjela je velika Gospina slika koju je naslikao A. de Rohden 1892. godine
Uništeno je desetak kaleža od kojih su dva bila filigranski radovi majstora Tome Tinovića iz Jajca, a dva od fojničkih majstora Ostojića, kao i tri krasne pokaznice. Knjižnica je imala vrlo vrijedne povijesne i teološke knjige, matice pisane od 1781. godine bosančicom i latinicom, za koje je jedan ministarski izaslanik govorio fra Kazimiru Iviću da vrijede toliko da im se stranice dukatima popločaju.
U knjižnici je stradao arhiv, numizmatika i što je posebno važno zabilješke dvojice Vladića koje su sadržavale podatke o Rami i Bosni skupljane po svijetu, posebno u Rimu gdje su obojica službovala, neke prijepise iz Arhiva apostolskih vikara u Bosni, a taj arhiv je također uništen tako da sad podataka više nigdje i nema.
O materijalnim gubicima, odvedenoj stoci, odvezenom žitu i svemu što je bilo potrebno za život, o uništenom samostanskom namještaju, potpunom pustošenju svega što je u njemu bilo, da se i ne govori. Rad i trud kroz stoljeća, planuo je kao žrtva na oltaru borbe za nešto što ramski Hrvati nikad nisu željeli. Ako je bilo govora o “prvom oslobođenju” Rame, onda je to bila strašna ironija o spaljenoj crkvi, uništenom kulturnom blagu i, što je najteže, stradalim ljudima. Htjeli su lišiti Ramu ne samo njezinih značajnih ljudi nego i njezine prošlosti.
Umjesto crkve za bogoslužje služila je provizorna baraka sve do 1956. Godine 1948. od starih zvona izljevena su dva nova, koja su stajala na drvenim stupovima.
Umjesto crkve za bogoslužje služila je provizorna baraka sve do 1956. Godine 1948. od starih zvona izljevena su dva nova, koja su stajala na drvenim stupovima. Obnova crkve započela je 1956. godine. Postavljen je novi krov, koji međutim nije adekvatno izveden, te je 1965, započelo preuređivanje cijele krovne konstrukcije. Srednja lađa ozidana je iznad stupova s polukružnim prozorima, a zatim je postavljena krovna konstrukcija na tri lađe. Crkva je na taj način dobila negdašnji bazilikalni oblik. Godine 1966. podignute su dvije sakristije i dograđen je zvonik, koji je dobio vitkiji izgled.
Od 1967. do 1969. uređivana je unutrašnjost crkve. Slikar Josip Bifel iz Zagreba izradio je veliku oltarnu sliku (1968.) u središtu svetišta, te dvije postranske, koje su tematski posvećene Gospi. Središnja slika zauzima 72, a druge dvije po 27 četvornih metara zidne površine. Godine 1967. isti je autor izradio postaje križnog puta. On je također oslikao pročelje kora i izradio sliku sv. Terezije. Godine 1967. također su izvedeni vitraili na temu Marijina i Isusova života po nacrtima Josipa Poljana. Po projektu M. Fučića izvedeni su mramorna menza glavnoga oltara i pobočni oltari. U crkvi se također nalaze i slika Gabrijela Jurkića, koja je ustvari kopija negdašnje Gospine slike, te slika sv. Franje od Ljube Laha. Brončani tabernakul je izrađen po nacrtu Josipa Poljana.
S navedenim umjetničkim sadržajima crkva u Rami predstavlja vrlo vrijednu cjelinu, po čemu se uvrštava među najbolje umjetnički uređene sakralne prostore Bosne Srebrne.
Znamenitiji franjevci Rame u prošlost
Još i danas u Rami se mogu čuti neke izreke ili anegdote koje se pripisuju “starom Vladiću”, tj. fra Anti Vladiću koji je umro na Šćitu 13. studenog 1889. godine. Za ramski kraj su značajna dva franjevca Vladića, fra Anto i njegov bratić fra Jeronim. Obitelj Vladića doselila je iz Vrda povrh Drežnice na Ustiramu, na aginsku zemlju i bila je u najmu kod age Zajmovića. Kad je aga doveo Pušiće, a sa zemlje i iz kuće potjerao Vladiće, jedni su odselili na Meopotočje, a drugi na Kućane i dobili ime Španje, dok su treći odselili u Smrčevice ispod Zec planine.
Kao sedmi sin u obitelji rodio se Domin 15. svibnja 1819. na Ustirami i s deset godina otišao na škole u franjevački samostan u Fojnicu. Pokazao je zavidan uspjeh i stupio je u novicijat 1834. godine, dobivši novo ime fra Antun. U sedamnaestoj godini položio je zavjete te otišao na školovanje u Baju i Pečuh i pokazao se kao dobar student. Svećenički red primio je 1842. godine i došao je tada u fojnički samostan za propovjednika, na časnu službu koju je obavljao pet godina. Apostolski vikar fra Andrija Karačić uzeo ga je za svoga tajnika da ga prati u neprestanim putovanjima, što mu je za šest godina vršenja ove dužnosti narušilo zdravlje. Kao župnika uzimali su ga apostolski vikari za zamjenika – provikara. Četiri je godine bio gvardijan u Fojnici, a onda je izabran za provincijala 1860. godine. Kao provincijal sudjelovao je na generalnom kapitulu u Rimu i branio prava bosanske franjevačke provincije, čime je svratio pozornost na sebe.
Kad je završio provincijalsku službu, došao je na Šćit 1863. godine kaneći podignuti samostan i crkvu, premda to prilike nisu dopuštale.
Kad je završio provincijalsku službu, došao je na Šćit 1863. godine kaneći podignuti samostan i crkvu, premda to prilike nisu dopuštale. K tome je morao prihvatiti službu generalnog definitora, vrhovnog savjetnika reda i otići 1859. godine u Rim na dvanaest godina. Međutim, bolest ga je prisilila da se privremeno vrati u Bosnu. Kasnije će ga čitava života mučiti reumatizam u desnoj nozi. Kad su, pak, garibaldejci 1870. zauzeli franjevački samostan Ara Coeli, gdje je bila franjevačka vrhovna uprava, fra Anto se više nije vratio u Rim, nego se prihvatio priprema za gradnju crkve na Šćitu.
Narod je dolazio pitati ga za savjet i slušao je njegove opomene pa i ukore. S muslimanima je bio vrlo ljubazan jer su i oni dolazili često k njemu tražiti savjeta i utjehe.
Godine 1877. fra Anto je morao preuzeti službu vizitatora, pohoditelja koji je u ime vrhovnog poglavara reda obilazio fratre i predsjedao pokrajinskoj franjevačkoj skupštini, pa je gradnju povjerio fra Josipu Ćuriću, ali nikad nije napustio brigu za gradnju. Dva puta je bio generalni vizitator i predsjednik provincijskih kapitula. Bio je to čovjek u kojeg je narod imao veliko povjerenje i rado ga je slušao. Bio je visok, krupan, ugledan i nadasve priznat i prihvaćen pučki propovjednik. Narod je dolazio pitati ga za savjet i slušao je njegove opomene pa i ukore. S muslimanima je bio vrlo ljubazan jer su i oni dolazili često k njemu tražiti savjeta i utjehe. Muslimanske su žene gajile prema njemu posebno poštovanje jer im je često davao savjete i lijekove. Bio je žestoke, prijeke naravi, pa je znao nekad biti i uvredljiv. Priznao je jednom zgodom:
– Ne mogu uzdržati riječi da što ne reknem. Daju mi za moga dorata stotinu dukata. Mogao bih ga pregoriti samo da mogu uzdržati riječ u sebi!
Vjerovao je ramskom čovjeku i smatrao ga sposobnim za život, ali je žalio što nema mogućnosti za školovanje:
– Kakvu glavu imaju Ramljaci! Kad bi imali još škole, ni sam vrag ne bi mogao s njima.
Zato je fra Anto nastojao otvoriti školu najprije u samoj župnoj kući 1863. godine, a kasnije je podigao posebnu školsku zgradu u kojoj jedno vrijeme nije moglo biti nastave jer nije bilo dovoljno svećenika, a župa je bila prostrana. On sam je poučavao svakoga tko bi mu došao: učio je ljude raditi u vrtu i saditi razno povrće. Dječacima koje je držao u samostanu naručivao je časopise, učio ih molitve i posebno im govorio o uglednim članovima franjevačke povijesti, nastojeći i kod njih pobuditi želju za svećeništvom. Kad je umro, desetorica su fratara tvrdila da ih je on poslao u fratre.
Fra Paškal Vujičić vidio ga je sa sobom na kanonske vizitacije da rješava pravne poteškoće, pomiruje zavađene i propovijeda umjesto njega.
Kako je dobro poznavao crkveno i šerijatsko pravo, apostolski su ga vikari držali kao svoga zamjenika. Fra Paškal Vujičić vidio ga je sa sobom na kanonske vizitacije da rješava pravne poteškoće, pomiruje zavađene i propovijeda umjesto njega.
Vraćajući se sa sjednice starješinstva provincije, prehladio se pijući hladnu vodu, dobio je groznicu koja ga je iscrpila i prikovala šest mjeseci za krevet. Svjesno je očekivao smrt, zatražio je utjehu sakramenata i umro zazivajući Blaženu Djevicu Mariju kojoj je na čast sagradio crkvu.