Da bi se razumjelo što se ovom svečanošću slavi i kako je pretočena u današnju Fjeru, nužno je podsjetiti na povijest grada i otoka.  Podsjetimo, već stoljećima se relikvije sv. Kristofora čuvaju u rapskoj katedrali. Dan 9. svibanj 1075.  slavi se kao Dies Victoraie odnosno kao dan pobjede grada Raba. Tada je sv. Kristofor spasio grad preusmjerivši strijele Normana od gradskih zidina. Veliko gradsko vijeće je posebnom odredbom 21. srpnja 1364. godine i 27. srpanj proglasilo svečanim danom koji je nazvan Dies Natalis. Dies Natalis je dan mučeničke smrti sv. Kristofora koji crkva slavi kao njegov nebeski rođendan.

Uz ove dane u gradu su se, uz manje prekide, svečanosti održavale od 1364. do 1852. godine, kada ih je ukinuo krčki biskup jer je ponašanje ljudi na igrama izmaklo kontroli. Ali narod je i dalje dolazio u grad na blagdane sv. Jakova 25. srpnja, sv. Ane 26. srpnja i sv. Kristofora 27. srpnja. Ove su svečanosti više nalikovale sajmu, koji je stanovništvo grada nazvalo fjerom (prema talijanskom fiera). Običaj se zadržao do pedesetih godina 20. stoljeća, a onda je nestao. Svečanosti su ponovno obnovljene 2002. godine kao folklorna manifestacija, a od 2003. dobile su službeni naziv “Rabska fjera”.

Koliko je Fjera važna za očuvanje kulturne baštine i tradicije otoka Raba, najbolje oslikava citat iz predgovora akademika Slobodana Novaka u katalogu Rabske fjere tiskanom 2006. godine, prigodom pete obljetnice njena održavanja, u kojem on kaže: “Obnovljena Rabska fjera ni prije obnove nije bila, a danas pogotovu nije – tek atraktivni spectaculum (…) Ona je, naprotiv, upravo dostojanstvena svečanost, kao što je i bila inaugurirana prije šest i po stoljeća. I nije isprazna sjajna parada, nego doista izraz želje da se, makar i samo intuicijom, prodre u tminu prošlih vjekova gdje su još prepoznatljive sjene naših predaka; da se sagledaju vlastiti korijeni, da se potvrdi i učvrsti svoj identitet. Da se, ispremreženi i oslobođeni/sputani sofisticiranim suvremenim tehnologijama, podsjetimo na ljepotu rada ruku, i vještinu prstiju, na žuljeve umjesto rukavica, na sudbinsku povezanost s prirodom, sa zemljom i morem; na duhovno i materijalno stvaralaštvo naših starih, na njihovu individualnu inokosnu kreativnost, koju vrijeme ekipnoga rada, tekućih vrpca i strojne konfekcije pomalo zaboravlja.