Na redovnoj općoj audijenciji srijedom 18. veljače papa Lav XIV. održao je katehezu na temu „Otajstvo Crkve – sakrament sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda" posvećenu dogmatskoj konstituciji Lumen gentium Drugog vatikanskog koncila.
Drugi vatikanski koncil, čijim dokumentima posvećujemo ove kateheze, pri opisivanju Crkve prije svega je nastojao objasniti koje je njezino porijeklo. Da bi se to učinilo, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, odobrenoj 21. studenoga 1964., iz poslanica svetoga Pavla preuzet je izraz „misterij“, „otajstvo“.
Izabravši tu riječ nije se htjelo reći da je Crkva nešto nejasno ili nerazumljivo, kao što se ponekad obično misli kad se čuje da se spominje riječ „misterij“.
Papa Lav XIV. / Foto: Vatican Media
Upravo suprotno: naime, kad sveti Pavao koristi tu riječ, prije svega u Poslanici Efežanima, on želi ukazati na stvarnost koja je prije bila skrivena a sad je objavljena.
Riječ je o Božjem naumu koji ima jedan cilj:
ujediniti sva stvorenja zahvaljujući činu pomirenja Isusa Krista, izvršenom u njegovoj smrti na križu.
To se doživljava prije svega u zboru vjernika okupljenog na liturgijskom slavlju: tu su različitosti relativizirane, ono što je važno jest to da se okupe zajedno zato što su privučeni Kristovom ljubavlju, koji je srušio pregradu razdvojnicu među ljudima i društvenim skupinama (usp. Ef 2, 14).
Papa Lav XIV. na Općoj audijenciji 18. veljače / Foto: REMO CASILLI/REUTERS
Za svetoga Pavla otajstvo je očitovanje onoga što je Bog htio ostvariti za cio ljudski rod, a spoznaje se u lokalnim iskustvima, koja se postupno šire dotle da uključuju sva ljudska bića pa čak i svemir.
Čovječanstvo je u stanju rascjepkanosti kojoj ljudi nisu kadri doskočiti, iako težnja prema jedinstvu prebiva u njihovu srcu.
U tom stanju intervenira Isus Krist, koji, po Duhu Svetom, pobjeđuje sile podjele i samoga Razdjelitelja.
Zajedno se okupljati na slavlju, jer smo povjerovali u navještaj evanđelja, doživljava se kao privlačnost koju vrši Kristov križ, koji je najviše očitovanje Božje ljubavi; to znači osjećati da nas je Bog zajedno sabrao: zato se koristi izraz ekklesía, to jest zbor onih koji prepoznaju da su sazvani.
Papa i dijete / Foto: Vatican Media
Postoji, dakle, stanovita podudarnost između toga otajstva i Crkve: Crkva je otajstvo koje je postalo opipljivo.
Taj zbor, upravo zato što je djelo Božjih ruku, ne može se, međutim, ograničavati na neku skupinu ljudi, već ima za svoj krajnji cilj to da postane iskustvo svih ljudi. Zato se na početku konstitucije Lumen gentium Drugog vatikanskog koncila kaže sljedeće:
„Crkva [je] u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda“ (br. 1).
Uporabom izraza „sakrament“ i objašnjenjem istoga koje zatim slijedi, želi se ukazati na to da je Crkva u povijesti ljudskog roda izraz onoga što Bog želi ostvariti; zato, gledajući je, u stanovitoj mjeri se shvaća Božji plan, otajstvo: u tome smislu Crkva je znak.
Papa Lav XIV. / Foto: REMO CASILLI/REUTERS
Nadalje, uz izraz „sakrament“ stoji također izraz „sredstvo“, upravo kako bi se naznačilo da je Crkva djelatan znak. Naime, kad Bog djeluje u povijesti, On u svoje djelovanje uključuje ljude koji su primatelji njegova djelovanja.
Bog upravo posredstvom Crkve postiže cilj sjedinjavanja ljudi sa sobom i ponovnog ujedinjenja jednih s drugima.
Sjedinjenje s Bogom ima svoj odraz u jedinstvu ljudskih osoba. To je iskustvo spasenja. Nije slučajno da se u Sedmom poglavlju konstitucije Lumen gentium posvećenom eshatološkom značaju putujuće Crkve, u br. 48 ponovno upotrebljava opis Crkve kao sakramenta, s pobližom oznakom „spasenja“:
Podignut sa zemlje, Krist je – kaže Koncil – uistinu sve privukao k sebi (usp. Iv 12, 32 gr.): uskrsnuvši pak od mrtvih (usp. Rim 6, 9), poslao je na učenike svoga Duha oživljavatelja te je po njemu ustanovio svoje Tijelo, koje je Crkva kao sveopći sakrament spasenja. Sjedeći zdesna Ocu, on neprekidno djeluje u svijetu kako bi ljude priveo k Crkvi i tješnje ih povezao sa sobom te ih učinio dionicima svojega slavnog života tako što ih hrani vlastitim Tijelom i Krvlju.
Taj nam tekst omogućuje shvatiti odnos između Isusova čina sjedinjenja u njegovu vazmenom otajstvu, koje je otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, i identiteta Crkve.
Istodobno budi u nama zahvalnost što pripadamo Crkvi, tijelu uskrsloga Krista i jednom Božjem narodu putniku u povijesti, koji živi kao posvećujuća prisutnost usred ljudskog roda koje je još uvijek rascjepkano, kao djelotvorni znak jedinstva i pomirenja među narodima.